Na vrata je pokucao čovjek kojeg tata u prvi mah nije prepoznao. Imao je sijedu kosu, umoran pogled i staru kožnu torbu pod rukom. Predstavio se imenom komšije koji je pred rat ostao dužan 300 maraka. Tata ga je pozvao unutra kao da su se rastali juče. Čovjek je sjeo na ivicu stolice i rekao da ga je tražio godinama, najprije po adresama rodbine, a zatim preko zajedničkih poznanika.
Iz torbe je izvadio kovertu i spustio je na sto. „Dug se ne zaboravlja samo zato što je prošlo mnogo vremena“, rekao je. Tata je odmahnuo rukom. Rekao mu je da je taj novac davno otpisao i da je najvažnije što su se obojica vratila živa. Komšija nije dirao kovertu. Umjesto toga, ispričao nam je da je robu koju je tada uzeo prodao nekoliko dana prije nego što je morao napustiti kuću. Taj novac mu je omogućio da plati put ženi i maloj kćerki.
Za stolom je nastala tišina. Tata nikada nije znao šta se s njima dogodilo. Komšija je iz novčanika izvukao fotografiju žene i odrasle djevojke. Kćerka je završila medicinu i radila je u gradu, svega nekoliko ulica od nas. „Ona je insistirala da dođem“, rekao je. „Rekla je da čovjek koji nam je tada pomogao mora znati da smo uspjeli.“ Tata se nasmijao, ali su mu oči bile pune suza.
Tek tada je otvorio kovertu. Unutra nije bilo novca, nego račun iz ratne godine i pismo. Komšijina kćerka napisala je da će narednih godinu dana besplatno pregledati ljude koje tata uputi u njenu ordinaciju, posebno one koji odgađaju pregled jer nemaju čime da plate. Tata je dugo gledao u papir. U posljednje vrijeme i sam je odgađao odlazak ljekaru, tvrdeći da nema razloga za brigu.
Narednog jutra otišao je na pregled. Ustanovili su problem koji se mogao liječiti, ali koji nije smio još dugo čekati. Kad sam kasnije pitao komšiju zašto nije donio 300 maraka, nasmiješio se. „Tvoj otac mi je jednom dao vrijeme da stanem na noge. Htjeli smo mu vratiti isto.“ Tata i komšija sada piju kafu svake subote. Račun iz 1991. stoji u ladici, a niko više ne govori o njemu kao o dugu.
