Može, evo nastavka ove dirljive priče:
Kada je komšija Ibro čuo istinu, ostao je nijem od šoka. Pogledao je dječaka koji je sjedio na pragu držeći se za povrijeđenu nogu, a zatim je pogledao majku u suzama. Shvatio je težinu žrtve koju je ovaj dvanaestogodišnji dječak podnosio svaki dan, dok su mu se drugi rugali ne znajući pravu istinu. Tog trenutka Ibro u grlu osjeti knedlu. Bez riječi se okrenuo, sjeo u svoj traktor i odvezao se u noć.
Sljedećeg jutra, dok je sunce tek počelo izvirati iza Vlašića, Emir se probudio s bolovima u nozi i zabrinuto pomislio kako danas neće moći pješačiti do škole, a njegova porodica ostaje bez obroka. Polako je ustao iz kreveta i otvorio vrata kuće. Ono što je ugledao ostavilo ga je bez teksta.
Cijelo selo stajalo je u njihovom dvorištu.
Komšija Ibro stajao je na čelu grupe, a pored njega bio je parkiran novi bicikl ukrašen vrpcama, spreman za Emira. Mještani, isti oni koji su mu se dojučer smijali i rugali zbog iznošenih cipela, sada su s dubokim poštovanjem i suzama u očima gledali u dječaka. Mnogi su donijeli vreće brašna, ulja, voća i svega što je jednoj siromašnoj porodici bilo potrebno da preživi zimu.
Učiteljica Aida, koja je također bila tu, prišla mu je, zagrlila ga i kroz suze rekla: „Emire, tvoje srce je veće od ove planine. Od danas više nikada nećeš hodati sam.“
Ibro mu je pružio ključeve bicikla i rekao da je selo osnovalo fond za njegovu školu i porodicu, te da više nikada neće morati brinuti o obrocima. Emir je pogledao svoju majku, koja je pokrivala lice rukama i plakala od sreće, a zatim je pogledao okupljene komšije. Suze su mu potekle niz lice, ali ovoga puta to nisu bile suze tuge ili tereta, već suze olakšanja i ljubavi.
Tog jutra Emir nije morao pješačiti dvanaest kilometara. Vozio se biciklom, dok su ga mještani ispraćali s ponosom, shvativši da se u malom dječaku krio najveći čovjek u cijelom kraju.
