Istina nije mogla ostati skrivena iza zatvorenih vrata male kuhinje.

Nastavak priče

Istina nije mogla ostati skrivena iza zatvorenih vrata male kuhinje.

Tog popodneva, Miralem se vratio s posla ranije nego obično. Zaboravio je važne dokumente u radnoj sobi i požurio kući. U kući je vladala neobična tišina. Nije čuo uobičajeni žamor televizora iz trpezarije, niti smijeh svoje kćerke Ajle.

Kada je ušao u hodnik, zatekao je prizor koji mu je zaledio krv u žilama.

U hladnoj, slabo osvijetljenoj kuhinji, njegov otac Jusuf sjedio je pognut nad malim stolom. U desnoj ruci, koja je još uvijek bila slaba nakon povrede, držao je kašiku. Ispred njega je bio tanjir ohlađene supe, a na ramenima mu je bio prebačen stari, iznošeni prsluk. Kroz prozor se vidjelo sivo jesenje nebo, a radiator je, kao i obično, bio potpuno hladan.

U tom trenutku iz trpezarije je izišla Sanela, noseći praznu zdjelu. Kad je ugledala Miralema u hodniku, lice joj je poblijedjelo.

Miralem je polako zakoračio prema kuhinji. Pogledao je oca, pa ženu.

„Baboo…“ – glas mu je zadrhtao. „Zašto si ovdje? Večeramo svi zajedno u trpezariji.“

Jusuf je spustio kašiku, polako podigao pogled i pokušao se nasmiješiti, onim svojim starim, umornim osmijehom: „Ma, sine, rekoh ti… Ovdje mi je mirnije. Niko mi ne smeta…“

„Nemoj, babo“, prekinuo ga je Miralem, a suze su mu navrle na oči. Okrenuo se prema Saneli, čija su usta ostala polustisnuta, bez riječi opravdanja.

Naredni sati protekli su u teškoj, mučnoj tišini. Sanela nije progovorila ni riječi dok je Miralem pakovao očeve stvari u putnu torbu. Nije je zaustavljao. Shvatio je, s bolnim stiskanjem u grudima, da neke pukotine u kući ne nastaju od godina, nego od nedostatka topline tamo gdje bi je trebalo biti najviše.

Sljedećeg jutra, Miralem je spakovao i svoje stvari. Nije želio birati između oca i žene — izbor je bio jasan. Vratio se s ocem u njegovu staru kuću u selu kod Travnika.

Bilo je hladno kada su stigli, ali Miralem je odmah odložio torbe, uzeo alat, popravio staru peć na drva i zapalio vatru. Dok se toplina polako širila malim dnevnim boravkom, sjeli su za sto — zajedno, kao nekada.

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *