Stara gospođa mi je pružila rukavice i rekla: „Uzmi ih, dušo. Meni više neće trebati tamo gdje idem.“ U prvi mah sam pomislila da se šali, ali njen izraz lica bio je potpuno miran. Pitala sam je šta to znači. Rekla je da ide kod kćerke koju nije vidjela skoro dvadeset godina. Posvađale su se kada se kćerka udala protiv njene volje, i od tada su obje tvrdoglavo čekale da ona druga prva pozove. Tek prije nekoliko dana stiglo joj je pismo sa adresom i samo jednom rečenicom: „Mama, ako želiš da me vidiš, dođi u subotu.“
Cijelim putem pričala mi je o kćerki. Pokazivala mi je staru fotografiju koju je nosila u novčaniku i stalno ponavljala kako ne zna šta će joj reći kada se sretnu. Na jednoj stanici autobus je stao duže nego inače zbog snijega. Primijetila sam da je žena sve nervoznija i da stalno provjerava sat. Ponudila sam se da joj pomognem kada stignemo, ali ona je rekla da će je kćerka čekati na stanici. Kada smo konačno došli, izašle smo zajedno. Na stanici nije bilo nikoga.
Čekale smo skoro pola sata. Gospođa je pokušavala nazvati broj iz pisma, ali niko se nije javljao. Vidjela sam da joj ruke drhte. Nisam mogla samo otići, pa sam predložila da uzmemo taksi i odemo na adresu. Kuća je bila na rubu grada. Kada smo pozvonile, vrata je otvorio muškarac srednjih godina. Čim je vidio staricu, zastao je i rekao njeno ime. Ona ga nije prepoznala. Tada se predstavio kao njen unuk, sin kćerke koju nije vidjela toliko godina.
Ušli smo u kuću, ali kćerke nije bilo u dnevnoj sobi. Unuk nam je objasnio da je njegova majka teško bolesna i da je već nekoliko sedmica u bolnici. Ona je napisala pismo, ali ga nije poslala. On ga je pronašao u ladici i odlučio poslati umjesto nje. Nije znao hoće li baka doći. Stara gospođa je počela plakati i samo ponavljala da je izgubila dvadeset godina zbog ponosa. Odvezli smo je u bolnicu. Nisam planirala ići s njima, ali me je uhvatila za ruku i zamolila da ostanem.
Kada je ušla u sobu, njena kćerka ju je pogledala i rekla: „Znala sam da ćeš ipak doći.“ Nije bilo velikih govora. Samo su se zagrlile i dugo plakale. Nekoliko dana kasnije tetka mi je rekla da ju je preko društvenih mreža pronašao nepoznat muškarac. Bio je to unuk iz autobusa. Poslao mi je poruku da je njegova majka preminula nedugo nakon tog susreta, ali da je posljednje dane provela mirna jer se pomirila sa svojom majkom. Rukavice koje mi je baka poklonila i danas čuvam. Nikada ih nisam nosila.
