Dok sam prilazio stolu sa računom, čuo sam momka kako joj tiho govori: „Mogla si barem staviti neku bolju sliku.“ Djevojka se zacrvenjela, ali ništa nije odgovorila. On je nastavio da komentariše njen izgled, odjeću i frizuru, kao da ona nije sjedila preko puta njega. Bilo mi je neprijatno iako se razgovor mene uopšte nije ticao. Spustio sam račun na sto, a djevojka mi je kratko rekla da će ona platiti. Momak se samo nasmijao i rekao: „Pa ti si mene zvala.“ Tada sam prvi put vidio kako joj se izraz lica potpuno promijenio.
Izvadila je karticu, platila i ostavila mi bakšiš veći nego inače. Momak je ustao i krenuo prema izlazu bez pozdrava. Prije nego što je otišao, dobacio joj je da bi trebalo da „poradi na sebi“ ako želi imati više sreće u ljubavi. Nisam izdržao i rekao sam mu da se takve stvari ne govore nekome ko te upravo počastio večerom. Okrenuo se prema meni i pitao ko sam ja da se miješam. Djevojka me pogledala i samo odmahnula glavom, kao da mi poručuje da ne vrijedi. Nakon što je otišao, ostala je sjediti sama još desetak minuta.
Prišao sam da sklonim šolje, a ona se izvinila zbog scene. Rekao sam da nema zbog čega. Tada mi je objasnila da je posljednjih godinu dana skoro prestala izlaziti iz kuće nakon teške bolesti zbog koje je naglo dobila na težini. Počela je ponovo izlaziti među ljude tek prije nekoliko sedmica i taj sastanak joj je bio prvi nakon dužeg vremena. Rekla je da joj nije bilo teško što se njemu nije svidjela, nego način na koji je pokušao da je ponizi. Nisam znao šta pametno reći, pa sam joj samo donio kolač na račun kuće.
Od tada je nastavila dolaziti nedjeljom, ali više nije ostavljala veliki bakšiš. Umjesto toga, počela je razgovarati sa mnom. Saznao sam da radi kao grafička dizajnerica i da obožava stare filmove. Nekoliko mjeseci kasnije restoran je tražio nekoga ko će napraviti novi meni i vizuelni identitet. Predložio sam baš nju. Vlasnik je bio oduševljen njenim radom i ponudio joj još nekoliko projekata. Jedne večeri rekla mi je da joj je taj posao došao u trenutku kada je ozbiljno razmišljala da odustane od svega što je voljela.
A onda je došao obrt. Momak sa onog propalog sastanka ponovo se pojavio u restoranu, ovaj put sa poslovnim partnerima. Kada je ugledao novi meni, pohvalio je dizajn i pitao ko ga je radio jer njegovoj firmi treba neko za veliki projekat. Pozvao sam djevojku, koja je baš tada sjedila za svojim uobičajenim stolom. Prišla je, pružila mu vizitkartu i mirno rekla: „Fotografija mi možda nije bila dovoljno dobra za sastanak, ali izgleda da je moj rad dovoljno dobar za vašu firmu.“ Njegovo lice nikada neću zaboraviti.
