Kada sam otvorio pismo iz sandučića, očekivao sam neku obavijest od upravnika zgrade. Umjesto toga unutra je pisalo da buduće komšije razmišljaju o kupovini stana iznad mog i da su čuli kako radim u smjenama. Ljubazno su pitali kada uglavnom spavam jer imaju malu djecu i ne žele da mi smetaju. Na kraju su dodali da imaju mogućnost kupiti i drugu kuću, pa im je važno da prije odluke znaju kako izgleda svakodnevni život u zgradi.
Iskreno, prvo sam pomislio da je u pitanju neka čudna šala. U zgradi živim godinama i nikada me niko nije pitao takvo nešto. Napisao sam odgovor da nema potrebe da se prilagođavaju mom rasporedu, samo da poštuju uobičajeni kućni red. Dodao sam da djeca moraju da se igraju i da mi normalna buka ne smeta. Pismo sam ostavio u sandučiću stana iznad, jer još nisam imao njihov broj telefona.
Dva dana kasnije našao sam novu kovertu. Zahvalili su mi se i napisali da im je moj odgovor mnogo značio. Međutim, uz pismo se nalazila i mala fotografija dnevne sobe stana koji planiraju kupiti. Na poleđini je stajala poruka: „Da li vam je možda poznato ovo mjesto?“ Pogledao sam fotografiju nekoliko puta i shvatio da na zidu visi stara drvena polica koju sam viđao kao dijete.
Nazvao sam vlasnika stana i pitao odakle mu ta polica. Zastao je, pa mi objasnio da je stan prije dvadesetak godina pripadao njegovom ujaku i da gotovo ništa nije mijenjao. Kada je rekao ime ujaka, ostao sam bez riječi. Bio je to čovjek koji je davno radio sa mojim ocem i koji nam je, kada smo prolazili kroz težak period, mjesecima anonimno ostavljao namirnice pred vratima. Tek mnogo godina kasnije otac mi je rekao ko je bio taj čovjek.
Nove komšije na kraju jesu kupile stan. Kada su se doselili, ispričao sam im cijelu priču. Ispostavilo se da je žena koja mi je slala pisma unuka upravo tog čovjeka. Nije imala pojma da smo nekada poznavali njenog djeda. Useljenje koje je počelo pitanjem o buci završilo je tako što sam joj predao staru fotografiju njenog djeda i mog oca koju sam čuvao godinama. Ona se rasplakala i rekla da je to jedina fotografija na kojoj je svog djeda vidjela mladog. Od tada se više ne osjećamo kao slučajne komšije.
