Kad sam se vratio na parking, očekivao sam ljutit poziv čovjeka čiji sam automobil nakratko zagradio. Umjesto toga na brisaču me je čekala ceduljica: „E super, sad imam tvoj broj! Ko će prvi da zove na kafu?“ Potpisana je samo slovom E. Rukopis je bio uredan, a poruka toliko neočekivana da sam se nasmijao. Odgovorio sam na ceduljici i napisao da ću sačekati dvadeset minuta u obližnjem haustoru, više iz radoznalosti nego zato što sam vjerovao da će se neko pojaviti.
Posmatrao sam automobil iz daljine i već pomislio da sam nasjeo na nečiju šalu. Nakon desetak minuta iz zgrade je izašla žena u crvenom kaputu. Prišla je automobilu, pročitala moju poruku i nasmijala se. Umjesto da odmah ode, osvrnula se oko sebe kao da nekoga traži. Izašao sam iz haustora i podigao ruku. Ona je prasnula u smijeh i rekla: „Znači stvarno si čekao?“ Predstavila se kao Ena, a ja sam u tom trenutku bio uvjeren da je priča mnogo jednostavnija nego što jeste.
Sjedenje na kafi pretvorilo se u skoro dva sata razgovora. Rekla mi je da se nedavno doselila i da gotovo nikoga ne poznaje u gradu. Sve je djelovalo kao slučajan, simpatičan susret. Razmijenili smo nekoliko poruka narednih dana i dogovorili se da se opet vidimo. Međutim, kad sam prijatelju ispričao kako smo se upoznali i pokazao mu fotografiju poruke koju sam napravio, lice mu se potpuno promijenilo.
„Jesi li siguran da je ona vlasnica tog auta?“ pitao me. Nisam razumio pitanje. Prijatelj je povećao fotografiju i pokazao mi malu naljepnicu na šoferšajbi sa imenom firme u kojoj je nekada radio. Nazvao je bivšeg kolegu i nakon nekoliko minuta saznali smo da automobil pripada njegovom šefu, čovjeku od skoro šezdeset godina. Pomislio sam da me Ena slagala, pa sam joj odmah poslao poruku i pitao čiji je automobil.
Odgovor je stigao brzo: „Mog oca. Pozajmila sam ga taj dan.“ Zatim je dodala nešto što me potpuno iznenadilo. Ona uopšte nije ostavila prvu poruku. Njen otac je pronašao moj broj, napisao šalu i ostavio ceduljicu jer je bio ljut što sam ga zagradio. Ena je izašla po automobil tek kasnije i vidjela moj odgovor. Umjesto da mi objasni situaciju, odlučila je da nastavi šalu i upozna čovjeka koji je zaista pristao da čeka nepoznatu osobu dvadeset minuta. Danas se i dalje viđamo, a njen otac svaki put tvrdi da je on zaslužan za naše poznanstvo.
