Kad je odlučila da smrša, podržao sam je bez razmišljanja. Nisam je tjerao, nisam joj brojao kalorije i nisam govorio da mora izgledati drugačije. Pomagao sam joj samo zato što je ona to željela.
Počeli smo zajedno šetati, spremati lakšu hranu i vikendom ići na trening. Kilogrami su polako nestajali, ali mnogo važnije, ona je postajala sigurnija u sebe. Kupovala je odjeću koju ranije nije smjela obući, više se fotografisala i konačno prestala spuštati pogled kad bi neko komentarisao njen izgled.
A onda se promijenilo nešto što nisam očekivao.
Ljudi koji su je ranije ismijavali odjednom su joj se počeli javljati. Momci koji je prije nisu ni primjećivali slali su poruke. Čak su i neki moji prijatelji koji su mi nekada govorili „vidi kolika je“ počeli da pričaju kako sada izgleda odlično.
Bio sam bijesan, ali ne na nju.
Najviše me pogodilo kada je jedan od njih pokušao da joj se udvara predamnom, kao da se ne sjeća kako je prije godinu dana pravio šale na njen račun.
Ona ga je samo pogledala i rekla: „Zanimljivo je koliko ste svi postali ljubazni otkad sam smršala.“
Kasnije sam primijetio da se povlači i da je sve manje raspoložena. Mislio sam da joj je nova pažnja udarila u glavu, a istina je bila potpuno suprotna.
Jedne večeri mi je priznala da je počela mrziti svoj novi izgled.
Rekla je da joj je tek sada postalo jasno koliko je ljudi ranije nije poštovalo samo zbog težine. Svaki kompliment joj je zvučao kao uvreda onoj staroj verziji nje.
Onda je rekla nešto što nisam očekivao: „Jedina osoba koja me je gledala isto prije i sada bio si ti.“
Mislio sam da će nakon mršanja možda poželjeti neki potpuno novi život. To su mi svi predviđali.
Desilo se suprotno.
Nekoliko mjeseci kasnije zaprosila me je ona. Bez velike predstave, kod kuće, dok smo spremali večeru. Izvadila je malu kutiju i rekla da ne želi provesti život sa ljudima koji su je primijetili tek kada se promijenila, nego sa čovjekom kojem nikada nije morala dokazivati da vrijedi.
