Kad je sjeo pored mene, srce mi je tuklo toliko jako da sam bila uvjerena da ga može čuti. Rekao je da me često viđa kako vježbam i da se vidi da sam uporna. U tom trenutku sam svaku njegovu riječ tumačila kao znak da između nas postoji nešto više.
Kada je stavio ruku preko moje, ukočila sam se. Nisam je sklonila. Naprotiv, pomislila sam da se napokon dešava ono o čemu sam sedmicama maštala.
Ali nakon nekoliko sekundi povukao je ruku i rekao: „Moram nešto da ti kažem prije nego što ovo ode u pogrešnom smjeru.“
Odmah mi je bilo neprijatno.
Rekao je da je primijetio način na koji ga gledam i da je upravo zato došao da razgovaramo. Objasnio mi je da sam mu draga kao studentica, ali da nikada ne bi prešao granicu između profesora i studentice. Dodao je da bi bilo nepošteno prema meni da koristi moje godine, divljenje ili činjenicu da ima određeni autoritet nada mnom.
Osjećala sam se kao da me neko polio hladnom vodom. Dio mene je bio povrijeđen, a drugi dio užasno posramljen.
Narednih dana izbjegavala sam i njega i teren. Bila sam uvjerena da sam se osramotila za cijeli život.
Onda me je poslije predavanja zamolio da ostanem minut. Pomislila sam da će opet pričati o tome, ali mi je pružio papir. Bila je preporuka za stručnu praksu za koju sam ranije govorila da nemam dovoljno iskustva.
„Nemoj da ti jedna neprijatna situacija pokvari ono zbog čega si stvarno ovdje“, rekao je.
Tek tada sam shvatila da sam mjesecima od nekoliko pogleda i ljubaznih riječi u glavi napravila cijelu ljubavnu priču.
A pravi obrt stigao je nekoliko mjeseci kasnije. Na toj praksi upoznala sam čovjeka koji je bio samo dvije godine stariji od mene. U početku mi uopšte nije bio zanimljiv, ali smo svaki dan radili zajedno, razgovarali i smijali se.
Danas smo zajedno skoro dvije godine.
Ponekad pomislim na profesora i bude me sramota, ali mu istovremeno i zahvalim u sebi. Da je tada iskoristio situaciju, moj život bi vjerovatno otišao u sasvim drugom smjeru. Umjesto toga, povukao je granicu baš onda kad ja nisam znala da je povučem.
