Sjedio sam u autu preko puta njenog ulaza i osjećao se glupo što sam uopšte došao. Govorio sam sebi da samo umišljam. Ipak, kad su kolegice počele izlaziti, primijetio sam da se nekoliko njih smije i nešto skriva iza leđa.
Onda je izašla i moja žena. Umjesto da krene prema meni, zastala je na ulazu i okrenula se prema zgradi. Sekundu kasnije iznutra je izašao muškarac kojeg nikad ranije nisam vidio. Visok, sređen, sa kesom u ruci. Prišao joj je sasvim blizu.
U tom trenutku mi je krv proključala.
Izašao sam iz auta i krenuo prema njima, već spreman da pitam ko je on. Žena me ugledala i potpuno se ukočila. Muškarac je pogledao čas mene, čas nju, a onda počeo da se smije.
„E, sad je iznenađenje propalo“, rekao je.
Nisam razumio ništa.
Tada su se njene kolegice vratile napolje, jedna je nosila malu tortu, druga ukrase, a čovjek je iz kese izvadio elegantnu kutiju. Ispostavilo se da je zlatar iz radnje pored njihove firme.
Moja žena je mjesecima odvajala novac da mi za godišnjicu kupi novi vjenčani prsten. Moj stari sam izgubio na moru prije dvije godine i nikad nisam želio da trošimo novac na drugi.
A čipkasti veš?
Tu me je tek bilo sramota kad mi je objasnila. Njene kolegice su joj govorile da je posljednjih mjeseci stalno umorna i da je potpuno zaboravila na sebe. Počela je kupovati ljepše stvari, ne zbog nekog drugog, nego zato što se željela ponovo osjećati privlačno.
Mislio sam da je priča završena i da sam samo ispao ljubomorna budala.
Ali u autu mi je priznala još nešto.
Primijetila je da je već sedmicama gledam sumnjičavo. Znala je da provjeravam kada dolazi s posla i da postavljam čudna pitanja. Namjerno mi ništa nije objašnjavala jer je željela vidjeti hoću li je direktno pitati ili ću joj presuditi bez razgovora.
„Više me uplašilo to što mi nisi vjerovao nego što si došao da me provjeravaš“, rekla je.
Tog dana nisam otkrio prevaru. Otkrio sam koliko brzo sumnja može napraviti problem tamo gdje ga uopšte nije bilo.
