Enes se te večeri vraćao kući s teškim osjećajem u grudima. Nije mogao iz glave izbaciti Fatin drhtavi glas i suze u očima. Znao je kolika je njezina muka i zato je tog jutra, u dogovoru sa seljanima koji su primijetili koliko starica teško živi, odlučio napraviti nešto što će joj zauvijek promijeniti život.
Sutradan, tačno u podne, pred Fatinu kapiju s mukom je zakočio veliki crveni kamion. Nana Fata je u strahu i iščekivanju provirila kroz prozor, a zatim izašla na prag, brišući suze krajem marame.
Enes je izašao iz kabine, nasmiješio se toplo i širom otvorio zadnja vrata kamiona.
Umjesto jednog malog Bjelka, iz prikolice su provirila tri krupna, uhranjena jagnjeta, spremna za predstojeći Bajram. Ali to nije bilo sve. Iza njih su radnici počeli spuštati nekoliko paleta kvalitetnih drva za ogrjev, džakove brašna, ulja, šećera i punu kutiju lijekova i potrepština koje je Fata jedva mogla priuštiti.
Enes joj je prišao, nježno je primio za staračku ruku i tiho rekao:
> „Neno moja draga, niko ti nije ukrao Bjelka. Sakrili smo ga kod komšije na par dana da ga malo ugojimo, jer si zaslužila da ovaj Bajram dočekaš u toplom i rahatlu, a ne u oskudici. Selo se skupilo da ti pomogne.“
>
Kada je shvatila koliku su ljubav i brigu mještani poklonili njoj, starica je ostala bez riječi. Grudi su joj se naduvale od vala neizrecive zahvalnosti. Bez razmišljanja, spustila je svoje staračko tijelo na hladnu zemlju pred kapijom, pala ničice na sedždu i u suzama, sa licem priljubljenim uz tlo, šapnula najdublju molitvu zahvale Bogu koji je čuo svaku njenu noćnu suzu.
