Povratak Šarulje
Prošlo je tačno deset godina od onog tužnog jutra kada je Ibro na pijaci prodao svoju jedinu kravu.
Tog popodneva, selom je odjeknuo neobičan zvuk. Teški tutanj motora probudio je uspavane ulice.
Svi mještani izašli su pred svoje kuće, brišući znoj sa čela i pitajući se šta to dolazi.
Iz prašnjavog zavoja pojavio se veliki, moderno opremljen terenski kamon s crvenim krstom i natpisom mobilne veterinarske ambulante.
Kamion se zaustavio upravo pred Ibrizinom trošnom kapijom.
Vrata su se otvorila, a iz kabine je izašao Emir. Na sebi je nosio bijeli mantil, ali u očima mu nije bio samo sjaj uspješnog doktora – blistale su suze radosnice. Potrčao je prema ocu i snažno ga zagrlio, toliko čvrsto kao da je opet onaj dječak kojem je svaka očeva riječ bila zakon.
Iznenađenje u prikolici
Prije nego što je Ibro stigao bilo šta da pita, Emir se okrenuo prema zadnjem dijelu kamiona, s osmijehom na licu, i otvorio hidrauličnu rampu.
Iz unutrašnjosti, uz miran i prepoznatljiv zvuk, zakoračila je ona.
Bila je to krupna, bijela krava s karakterističnim crnim šarama. Nije bila mlada kao nekada, ali držala se ponosno, a pogled njenih krupnih, blagih očiju odmah je pogodio Ibru u samu dušu.
Ibro je zanijemio. Noge su mu zatreperile.
„Sine… pa ovo je…“ – uspio je prošaputati, a glas mu je podrhtavao od nevjeriće.
> „Jeste, oče,“ – reče Emir s ponosom, dok su mu suze klizile niz lice. „Pronašao sam je. Trebalo mi je vremena, ispratio sam tragove po okolnim selima, ali uspio sam je otkupiti od domaćina koji ju je čuvao sve ove godine. Šarulja se vratila kući.“
>
Suze koje brišu deceniju tuge
U tom trenutku, muk koji je vladao selom prekinuli su uzdasi i tihi aplauzi komšija koji su se okupili oko ograde. Niko nije ostao ravnodušan. Ljudi koji su godinama dijelili Ibrizinu tugu sada su brisali suze radosnice s lica.
Šarulja je polako prišla Ibri, ispružila vrat i tiho se oglasila, baš kao da ga je sve ove godine čekala.
Ibro više nije mogao zadržati emocije. Pao je na koljena ispred nje, sakrio lice u njene meke dlake i zaplakao – ne više od tuge i griže savjesti, već od ponosa, ljubavi i pravde koja se napokon vratila na njihovo ognjište.
Starac i njegov sin, ponovo na okupu, sa Šaruljom u dvorištu, shvatili su da se svaka žrtva isplatila, jer ljubav i poštenje uvijek pronađu način da se vrate onima koji su za njih dali sve.
