DJEVOJKA JE 12 GODINA SVAKOG 3. MAJA DOBIJALA 33 BIJELE RUŽE OD NEPOZNATOG POŠILJAOCA — A ONDA JE NA 30. ROĐENDAN UMJESTO CVIJEĆA STIGLA KOVERTA: „LANA, OVE RUŽE NISU BILE POKLON. BILE SU IZVINJENJE ZA ONO ŠTO SMO URADILI TVOJOJ MAJCI.“
Lana je prvi buket dobila kada je napunila 18 godina.
Tačno 33 bijele ruže.
Bez potpisa.
Na kartici samo:
„OPROSTI.“
Sljedeće godine — isto.
I naredne.
Svaki put 3. maja, tačno u devet ujutro.
Lana je pokušavala saznati ko ih šalje.
Cvjećara nikada nije željela otkriti ime kupca.
„Plaćeno je unaprijed“, govorili su.
Njena majka Vesna svaki put bi, čim ugleda ruže, postala neobično tiha.
„Mama, znaš li ko ih šalje?“
„Ne.“
Ali Lana je primjećivala da majka laže.
Kada je Lana imala 25 godina, Vesna je iznenada umrla.
Ipak, ruže su nastavile stizati.
Dvadeset šesti rođendan.
Dvadeset sedmi.
Dvadeset osmi.
Dvadeset deveti.
A onda je Lana napunila 30.
U devet ujutro neko je pozvonio.
Na vratima nije bilo cvijeća.
Samo crna koverta.
Unutra je pisalo:
„LANA, OVE RUŽE NISU BILE POKLON. BILE SU IZVINJENJE ZA ONO ŠTO SMO URADILI TVOJOJ MAJCI.“
Ispod je bila adresa stare kuće na kraju grada.
Lana je otišla.
Vrata joj je otvorila žena od oko šezdeset godina.
„Čekala sam te.“
„Ko ste vi?“
„Zovem se Mirjana.“
„Vi ste slali ruže?“
„Ne.“
„Ko onda?“
„Moj muž.“
„Zašto?“
Mirjana je izvadila fotografiju.
Na njoj su bile dvije mlade žene.
Jedna je bila Vesna.
Druga Mirjana.
„Tvoja majka i ja bile smo najbolje prijateljice.“
„Šta ste joj uradili?“
Mirjana je počela plakati.
„Uzeli smo joj dijete.“
Lana se ukočila.
„Kakvo dijete?“
„Sina.“
„Nemam brata.“
„Imaš.“
„Gdje je?“
Mirjana je pokazala prema spratu.
„Gore.“
Lana je pomislila da se žena šali.
Ali tada su se začuli koraci.
Niz stepenice je sišao muškarac od oko 35 godina.
Kada ga je Lana ugledala, ostala je bez daha.
Imao je iste oči kao njena majka.
„Ja sam Stefan“, rekao je.
„Ti si moj brat?“
„Tako su mi rekli.“
„Ko?“
„Ljudi koje sam cijeli život zvao roditeljima.“
Pogledao je Mirjanu.
Lana je zanijemila.
„Vi ste odgojili dijete moje majke?“
Mirjana je klimnula.
„Zašto?“
„Vesna je imala sedamnaest godina kada ga je rodila.“
„Zašto ga je dala vama?“
„Nije.“
Tišina.
„Šta znači nije?“
„Rekli su joj da je beba umrla.“
Lana je osjetila mučninu.
„Ko joj je to rekao?“
„Doktor.“
„Zašto?“
„Zato što je neko platio.“
„Ko?“
Mirjana je spustila pogled.
„Tvoj djed.“
Lana se odmakla.
Njen djed Milan bio je ugledni advokat.
Umro je prije deset godina.
„Zašto bi djed ukrao vlastitog unuka?“
„Jer nije želio da iko sazna ko je Stefanov otac.“
„Ko je?“
Mirjana nije odgovorila.
Stefan je izvadio dokument.
„Prije godinu dana uradio sam DNK test.“
Na papiru je bilo ime muškarca.
DRAGAN PETROVIĆ.
Lana je poznavala to ime.
Svi u gradu su ga znali.
Bio je nekadašnji gradonačelnik.
Ali Dragan je poginuo prije skoro trideset godina.
„On je tvoj otac?“
„Tako kaže test.“
„Kako ste dobili njegov DNK?“
Stefan je pogledao Mirjanu.
„Od njegovog sina.“
Lana je zastala.
„Dragan je imao sina?“
„Ima.“
„Ko je?“
Stefan joj je pokazao fotografiju.
Lana je problijedjela.
Čovjek na slici bio je njen šef.
Aleksandar.
Čovjek za kojeg je radila posljednjih sedam godina.
„Aleksandar zna?“
„Zna.“
„Zašto mi nikada ništa nije rekao?“
„Zato što te nije zaposlio slučajno.“
Lana je sjela.
„Šta?“
„Pratio je tvoju porodicu godinama.“
„Zašto?“
„Tražio je dokument koji je Vesna sakrila prije smrti.“
„Kakav dokument?“
Mirjana je donijela staru kutiju.
U njoj su bile 33 osušene bijele ruže.
I jedno pismo.
Vesnin rukopis.
„LANA, AKO OVO ČITAŠ, ZNAČI DA SU RUŽE PRESTALE DOLAZITI.“
Lana je zaplakala.
Nastavila je čitati.
„STEFAN JESTE MOJ SIN. ALI PRIČA KOJU ĆE TI ISPRIČATI O NJEGOVOM OCU NIJE CIJELA ISTINA.“
Stefan se približio.
„Nastavi.“
„DRAGAN NIJE BIO ČOVJEK KOJEG SAM VOLJELA.“
Lana je pogledala Stefana.
„Šta to znači?“
U pismu:
„ČOVJEK KOJEG SAM VOLJELA ZVAO SE NENAD. I ON JE VJEROVAO DA JE STEFAN NJEGOV SIN.“
Mirjana je problijedjela.
„Za Nenada nisam znala.“
Lana je nastavila.
„KADA JE STEFAN ROĐEN, TVOJ DJED JE URADIO TEST. REZULTAT JE PROMIJENIO SVE.“
Ispod pisma nalazio se stari laboratorijski nalaz.
Ali stranica sa rezultatom bila je istrgnuta.
„Gdje je ostatak?“
Mirjana je pogledala prema podrumu.
„Moj muž ga je sakrio.“
„Gdje je vaš muž?“
Mirjana nije odgovorila.
Stefan jeste.
„Umro je prošle sedmice.“
Lana se sjetila koverte.
Zato ruže više nisu stigle.
„Prije smrti ostavio je ključ.“
Otišli su u podrum.
Ključ je otvorio mali metalni sef.
Unutra su pronašli istrgnutu stranicu DNK testa.
Lana je čitala.
Stefan i Dragan:
VJEROVATNOĆA OČINSTVA — 0%.
Stefan se ukočio.
„Ali moj novi test kaže da je Dragan moj otac.“
Mirjana je sjela.
„Kako oba testa mogu biti tačna?“
Lana je pogledala datume.
Stari test urađen je odmah nakon Stefanovog rođenja.
Novi prije godinu dana.
„Ne mogu.“
Na dnu sefa bila je još jedna koverta.
Na njoj:
„ZA STEFANA — ISTINA O TVOM IMENU.“
Stefan ju je otvorio.
Unutra je bio rodni list.
Ali ime bebe nije bilo Stefan.
Pisalo je:
ALEKSANDAR.
Lana je problijedjela.
„Aleksandar?“
Stefan je zurio u papir.
Mirjana je počela plakati.
„O Bože…“
Lana je shvatila prije njega.
„Ako je ovo rodni list bebe koju je moja majka rodila…“
Stefan ju je pogledao.
„Onda ja nisam Vesnin sin.“
„Pa ko si ti?“
Mirjana je jedva izgovorila:
„Moj.“
Tišina.
„Šta?“
„Stefane… ti si moj biološki sin.“
„Onda gdje je dijete moje majke?“
Niko nije odgovorio.
Lana je izvadila telefon.
Otvorila fotografiju svog šefa.
Aleksandra.
Čovjeka koji je bio Draganov „sin“.
Čovjeka koji ju je zaposlio prije sedam godina.
Čovjeka koji je cijelo vrijeme znao nešto o njenoj porodici.
Stefan je šapnuo:
„Ako su nas zamijenili u porodilištu…“
Lana je završila:
„Onda je Aleksandar moj brat.“
U tom trenutku zazvonio joj je telefon.
Na ekranu:
ALEKSANDAR.
Javila se.
„Lana, pronašla si sef, zar ne?“
„Ko si ti?“
Duga tišina.
A onda:
„JA SAM ČOVJEK KOJI JE 30 GODINA ŽIVIO POD IMENOM DJETETA KOJE JE TREBALO DA BUDE SAHRANJENO. AKO ŽELIŠ DA SAZNAŠ KO JE TVOJA MAJKA ZAISTA RODILA, NEMOJ VJEROVATI NI STEFANU NI MIRJANI. DOĐI NA STARI MOST U PONOĆ — I PONESI 33. RUŽU.“
