Posao mi je bio potreban jer je firma u kojoj sam radila smanjila broj zaposlenih. Nisam tražila čudo, samo stabilno mjesto u administraciji. Na razgovor sam došla dvadeset minuta ranije, sa uredno složenim dokumentima i nervozom koju sam pokušavala sakriti.
Direktor je bio mlađi od mene. Prošao je kroz iskustvo, pitao za programe koje koristim i zašto želim promijeniti posao. Razgovor je tekao normalno dok nije duže pogledao moje lice. Zatim je rekao da sačekam i izašao sa telefonom.
Pomislila sam da me prepoznao iz prethodne firme ili da je dobio lošu preporuku. Kada se vratio, rekao je da će nam se pridružiti još neko. To mi je bilo neobično jer u oglasu nije pisalo da postoji drugi krug istog dana.
Ušao je stariji čovjek sa plavim kišobranom. Trebalo mi je nekoliko sekundi da ga prepoznam. Prije otprilike dva mjeseca, po jakom pljusku, vidjela sam ga kako sjedi na klupi pored autobuske stanice. Bio je dezorijentisan i nije znao gdje mu je telefon.
Tada sam propustila svoj autobus, pozvala broj koji je imao zapisan u novčaniku i sačekala da dođe njegov sin. Dala sam mu svoj kišobran jer je bio mokar i otišla taksijem. Nisam uzela broj niti očekivala da ćemo se ponovo sresti.
Direktor je bio njegov sin. Prepoznao je moje ime kada je vidio prijavu, ali nije bio siguran dok me nije vidio. Otac je donio kišobran jer ga je sve vrijeme čuvao. Meni je bilo neugodno što se taj događaj pojavio na razgovoru za posao.
Odmah sam rekla da ne želim da me zaposle zbog toga. Direktor se nasmijao i rekao da ni ne može, jer imaju još četiri kandidata i unaprijed definisane kriterije. Pozvao je oca samo zato što mu je obećao da će pokušati pronaći ženu koja mu je pomogla.
Razgovor se nakon toga vratio poslu. Dobila sam konkretan zadatak da složim podatke iz nekoliko dokumenata i napišem kratak odgovor klijentu. Nisam sve uradila savršeno, ali sam završila u vremenu i objasnila kako bih provjerila greške.
Dva dana kasnije nazvali su me i ponudili posao. Pitala sam direktora iskreno je li događaj sa njegovim ocem presudio. Rekao je da sam po bodovima bila među dvije najbolje kandidatkinje, a da je konačnu odluku donijelo iskustvo sa sistemom koji njima treba. Dodao je da mu je drago što već zna nešto o mom karakteru, ali da to nije zamjena za stručnost.
Prvog radnog dana direktor se ponašao potpuno profesionalno. To mi je bilo važno jer nisam željela osjećaj da nekome dugujem zahvalnost svaki put kada uđem u kancelariju. Otac nije dolazio u firmu niti se miješao. Tek nakon nekoliko sedmica poslala sam mu kratku poruku preko sina da se nadam da koristi kišobran koji sam mu vratila. Odgovorio je da ga sada nosi čak i kada prognoza kaže sunce. Taj detalj mi je bio draži od bilo kakve priče o sudbini.
Prvih sedmica na novom poslu direktor se prema meni ponašao potpuno profesionalno. To mi je bilo važno. Nisam željela osjećaj da svaki zadatak dobijam zato što sam jednom pomogla njegovom ocu. Već prve sedmice napravila sam sitnu grešku u tabeli, sama je primijetila i prijavila prije slanja. Direktor je samo rekao da upravo zato postoje provjere. Taj običan trenutak me je smirio više od bilo kakvog uvjeravanja. Mjesec kasnije njegov otac je došao po njega poslije posla noseći isti plavi kišobran. Podigao ga je izdaleka kao zastavu, nasmijao se i nastavio dalje. Tada sam prvi put cijelu priču mogla pamtiti bez nervoze.
Plavi kišobran sada ponovo stoji kod mene. Stariji čovjek mi ga je vratio uz šalu da mu je donio više sreće nego meni. Ja ga ne gledam kao talisman. Više me podsjeća da nikad ne znamo ko nas vidi u trenutku kada ne pokušavamo ostaviti nikakav utisak.
