Stajao je na vratima sa dvije kese i izgledao kao da nije spavao danima. Prvo što sam pomislila bilo je da želi da se pomirimo. Srce mi je tuklo toliko jako da nisam mogla normalno govoriti.
Rekao je: „Ne brini, nisam došao da te molim da se vratimo.“
Ta rečenica me je pogodila više nego što sam očekivala. Pustila sam ga unutra. Iz jedne kese je izvadio moje stvari koje su ostale kod njega, a iz druge nekoliko starih albuma, pisama i sitnica iz naših školskih dana.
Sjeli smo za sto. Rekao je da je posljednjih deset dana prevrtao po stanu i shvatio da ga svaka stvar podsjeća na mene. Ali onda je dodao: „Mislim da se nismo razveli zato što se više ne volimo. Razveli smo se jer smo oboje čekali da onaj drugi prvi popusti.“
Ćutala sam, jer je bio u pravu.
Satima smo pričali o svađama, zamjeranjima i glupostima koje smo godinama skupljali. Prvi put bez vikanja. Prvi put bez potrebe da neko pobijedi. Na kraju me je pitao samo jedno: „Da smo se ovako razgovarali prije godinu dana, da li bismo se razveli?“
Rekla sam: „Ne znam.“
Otišao je bez zagrljaja i bez obećanja. To me je iznenadilo. Mislila sam da će pokušati ponovo, ali nije.
Tri mjeseca kasnije slučajno smo se sreli u prodavnici. Bio je sa jednom ženom. Kada me je ugledao, prišao je i predstavio je kao svoju sestru od tetke koja se nedavno doselila. Oboje smo se nasmijali koliko je situacija bila neprijatna.
Počeli smo povremeno piti kafu. Bez pritiska. Poslije nekoliko mjeseci pokušali smo ponovo, ovaj put mnogo sporije.
A pravi obrt došao je kada sam pronašla stari papir među albumima koje mi je tada donio. Bila je to potvrda rezervacije restorana, napravljena sedam dana prije našeg razvoda. Planirao je da me odvede na večeru i zaprosi ponovo — sa novim prstenom, kao simbolom novog početka.
Nikad nije stigao da mi kaže.
Danas smo opet zajedno, ali taj papir i dalje čuvamo. Ne kao romantičan suvenir, nego kao podsjetnik koliko blizu može biti kraj nečemu što možda još nije stvarno završeno.
