Na mjestu gdje smo maloprije sjedili bilo je puno ljudi. Prišli smo bliže i vidjeli da je ogromna grana pala tačno preko klupe. Ona ista klupa na kojoj smo sjedili možda deset minuta ranije.
Nisam mogla da progovorim. Dečko me je samo pogledao i rekao: „Da ti nije palo na pamet da se premjestimo, sjedili bismo baš tu.“
Tek tada sam shvatila zašto je buka bila toliko jaka. Vjetar gotovo da nije ni duvao, ali je staro stablo puklo iznutra. Ljudi su pričali da je grana bila trula i da se samo odjednom odvojila.
Meni su se noge odsjekle. Nisam bila sujeverna, ali nisam mogla izbaciti iz glave onu misao koja mi je nekoliko minuta ranije pala na pamet: „Hajde da sjednemo niže.“ Nisam imala razlog. Nije mi bilo hladno, nije bilo buke, niko nas nije tjerao. Jednostavno sam ustala.
Godinama poslije toga često smo se šalili da sam mu tada „spasila glavu“. Vjenčali smo se, dobili dvoje djece i svaki put kada bismo prošli tim parkom, pokazivali smo im mjesto gdje je nekad bila naša klupa.
A onda je, skoro dvadeset godina kasnije, stigla još jedna neobična stvar. Grad je renovirao park i postavio nove klupe. Jednog dana muž se vratio kući sa malom metalnom pločicom koju je pronašao pored radnika. Na njoj je bio stari broj klupe — 17.
Broj 17 je bio broj autobusa kojim smo se prvi put zajedno vraćali iz škole. Bio je i datum našeg vjenčanja. Nikada ranije nismo povezivali te stvari.
Muž se nasmijao i rekao: „Izgleda da nas ta sedamnaestica prati.“
Ja sam se samo nasmiješila, ali sam pločicu sačuvala.
Danas stoji u fioci zajedno sa našim prvim fotografijama. Ne zato što vjerujem u znakove, nego zato što me podsjeća koliko jedna potpuno beznačajna odluka može promijeniti čitav život.
Da tog dana nisam poželjela da promijenimo mjesto, možda ne bi bilo ni našeg braka, ni djece, ni svega što je poslije došlo.
