SVAKOG DANA JE OSTAVLJAO JEDNU JABUKU NA STAROM MOSTU — POSLIJE 27 GODINA NEKO JE OSTAVIO PORUKU PORED NJE
U našem malom gradu svi su poznavali čika Jovana.
Imao je sedamdeset osam godina, živio je sam i svakog jutra odlazio do starog kamenog mosta na kraju grada.
Uvijek je sa sobom nosio jednu crvenu jabuku.
Stavio bi je na kameni zid mosta, nekoliko trenutaka gledao prema rijeci, a zatim otišao.
Djeca su se ponekad šalila.
„Čika Jovane, hranite li ribu jabukama?“
On bi se nasmijao.
„Ne. Čekam da je neko uzme.“
I zaista, jabuka bi do večeri uvijek nestala.
Niko nije znao ko je uzima.
Jednog jutra sjela sam pored njega i pitala:
„Zašto baš jabuka?“
Dugo je ćutao.
A onda mi je ispričao priču.
Prije dvadeset sedam godina Jovan je prolazio tim mostom kada je ugledao dječaka od desetak godina.
Bio je sam, promrzao i gladan.
Jovan je u torbi imao samo jednu jabuku.
Dao mu ju je.
Dječak ju je pojeo gotovo bez riječi.
„Gdje su ti roditelji?“, pitao ga je.
Dječak nije odgovorio.
Jovan je otišao do obližnje prodavnice da mu kupi nešto hrane.
Kada se vratio, dječaka više nije bilo.
Tražio ga je po okolnim ulicama, ali bez uspjeha.
Od sljedećeg jutra počeo je ostavljati jabuku na istom mjestu.
„Mislio sam da će se vratiti“, rekao mi je.
„Koliko dugo ste ga čekali?“
Pogledao me i nasmiješio se.
„Izgleda dvadeset sedam godina.“
Nekoliko mjeseci kasnije Jovan se razbolio.
Više nije mogao svakog jutra do mosta.
Zamolio me je:
„Ako prolaziš tuda, ostavi ponekad jabuku.“
Obećala sam.
Prvog jutra stavila sam je na isto mjesto.
Drugog takođe.
Trećeg dana dogodilo se nešto neobično.
Pored jabuke nalazio se presavijen papir.
Na njemu je pisalo:
„Da li čovjek koji ostavlja jabuke još uvijek dolazi?“
Srce mi je počelo lupati.
Uzela sam papir i odnijela ga Jovanu.
Kada ga je pročitao, ruke su mu počele drhtati.
Sljedećeg jutra ostavili smo odgovor:
„Živ je. Ali više ne može do mosta.“
Dan kasnije pojavila se nova poruka.
Samo jedna rečenica:
„Molim vas, recite mu da dječak nije zaboravio.“
Jovan je zaplakao.
Narednog dana na njegovim vratima pojavio se muškarac od skoro četrdeset godina.
U ruci je držao crvenu jabuku.
Bio je to dječak sa mosta.
Zvao se Miloš.
Tog dana prije dvadeset sedam godina pobjegao je iz doma u kojem je privremeno boravio. Bio je uplašen i gladan.
Jovanova jabuka bila je prvo što je tog dana pojeo.
Kasnije je Miloš otišao u drugi grad, završio školu, zaposlio se i osnovao porodicu.
„Zašto se nikada nisi vratio?“, pitao ga je Jovan.
Miloš je spustio pogled.
„Vratio sam se.“
Svi smo ga pogledali.
„Kada?“
„Mnogo puta.“
Tada je priznao nešto što Jovan nije znao.
Godinama je povremeno dolazio do mosta.
I svaki put kada bi pronašao jabuku, uzeo bi je.
Jovan je ostao bez riječi.
„Ti si uzimao jabuke?“
Miloš se nasmiješio.
„Ne sve. Ali mnogo njih.“
„Zašto mi nisi prišao?“
Miloš je dugo ćutao.
„Prvi put sam se stidio. Kasnije sam mislio da me se sigurno ne sjećate.“
Jovan ga je pogledao i rekao:
„Sine, ostavljao sam jabuku dvadeset sedam godina. Kako bih te zaboravio?“
Miloš je tada otvorio torbu.
Izvadio je staru drvenu kutiju.
U njoj su bile osušene peteljke jabuka.
Desetine njih.
„Čuvao sam po jednu svaki put kada bih uzeo vašu jabuku.“
Jovan je zaplakao.
Miloš je sjeo pored njega i stavio novu jabuku na sto.
„Ova je za vas.“
„Zašto?“
Miloš se nasmiješio.
„Zato što ste vi dvadeset sedam godina čekali da se vrati jedan gladni dječak. A ja sam dvadeset sedam godina pokušavao skupiti hrabrost da vam kažem da je odrastao.“
Jovan je preminuo dvije godine kasnije.
Nekoliko dana poslije sahrane prošla sam preko starog mosta.
Na kamenom zidu stajala je crvena jabuka.
Pored nje mala poruka:
„Ako si gladan, uzmi je. Neko misli na tebe.“
Kasnije sam saznala da Miloš i danas, kad god dođe u grad, ostavi jednu jabuku na tom mjestu.
