SVAKOG PONEDJELJKA JE KUPOVAO ISTU DJEČJU KNJIGU — TEK NAKON NJEGOVE SMRTI SAZNALI SMO KOME IH JE NOSIO
Radila sam skoro deset godina u maloj knjižari u centru grada i poznavala većinu stalnih mušterija.
Ali gospodin Ilija bio je poseban.
Imao je oko sedamdeset pet godina i svakog ponedjeljka dolazio je tačno u deset ujutro.
Nikada nije dugo razgledao police.
Prišao bi odjelu sa dječjim knjigama, uzeo primjerak iste zbirke bajki i donio ga na kasu.
Prvi put nisam obraćala pažnju.
Ali kada je peti ponedjeljak zaredom kupio potpuno istu knjigu, upitala sam:
„Gospodine Ilija, znate li da ste ovu knjigu već kupovali?“
Nasmiješio se.
„Znam.“
„Poklanjate je nekome?“
„Nekome ko je zaslužuje.“
To je bilo sve što je rekao.
Njegov ritual trajao je godinama.
Ponedjeljak. Deset sati. Ista knjiga.
Jednom sam iz radoznalosti izračunala da je kod nas kupio više od dvije stotine primjeraka.
A onda se jednog ponedjeljka nije pojavio.
Pomislila sam da je bolestan.
Nije došao ni naredne sedmice.
Trećeg ponedjeljka u knjižaru je ušla žena od četrdesetak godina.
„Da li je ovdje moj otac kupovao dječje knjige? Zvao se Ilija.“
Odmah sam znala.
Rekla mi je da je preminuo.
Zatim je na pult spustila malu kovertu.
„Ovo je ostavio za vas.“
Unutra je bio novac za jednu knjigu i poruka:
„Molim vas, prodajte mi još samo jednu. Ovu neću moći lično odnijeti.“
Pogledala sam njegovu kćerku.
„Kome ih je nosio?“
Ni ona nije znala.
U koverti je bila samo adresa.
Odlučile smo otići zajedno.
Adresa nas je odvela do dječjeg doma.
Kada smo ušle, starija vaspitačica ugledala je knjigu u mojim rukama.
„Ilijina?“, upitala je.
Klimnula sam.
Žena je spustila pogled.
„Onda je ovo posljednja.“
Tek tada smo saznale istinu.
Prije skoro dvadeset godina Ilija je u saobraćajnoj nesreći izgubio suprugu i jedinog unuka, sedmogodišnjeg Luku.
Posljednji poklon koji je kupio dječaku bila je upravo ta zbirka bajki.
Nakon Lukine smrti knjiga je ostala neotvorena na njegovom stolu.
Godinama Ilija nije mogao ni da je pogleda.
A onda je jednog dana došao u ovaj dom.
Vidio je dječaka koji je sjedio sam u hodniku.
Prišao mu je i dao Lukinu knjigu.
Dječak ga je sljedeće sedmice dočekao na vratima i rekao:
„Čika Ilija, pročitao sam je cijelu.“
Ilija je tada kupio novu.
Za drugo dijete.
Od tog dana, svakog ponedjeljka donosio je po jednu knjigu.
Ali vaspitačica nam je pokazala nešto što nismo očekivale.
Odvela nas je u malu prostoriju koja je služila kao biblioteka.
Na policama su bile stotine knjiga.
Na prvoj polici stajala je fotografija Ilije sa djecom.
Ispod nje je pisalo:
„ČIKA ILIJINA BIBLIOTEKA.“
Njegova kćerka počela je plakati.
„Nikada mi nije rekao.“
Vaspitačica joj je pružila kutiju.
„Ovo su djeca ostavljala za njega.“
Unutra su bili crteži, čestitke i kratke poruke.
Na jednom papiru dječjim rukopisom bilo je napisano:
„Čika Ilija, kada čitam knjigu koju ste mi donijeli, osjećam kao da i ja imam nekoga ko misli na mene.“
Njegova kćerka dugo je držala taj papir.
Onda je uzela posljednju knjigu koju smo donijele.
„Kome je ova trebala pripasti?“
Vaspitačica je pokazala prema djevojčici koja je sama sjedila za stolom.
Tek je prethodne sedmice stigla u dom.
Ilijina kćerka prišla joj je i pružila knjigu.
Djevojčica ju je uzela i upitala:
„Ko mi je ovo poslao?“
Ona je na trenutak zastala.
A onda odgovorila:
„Jedan čovjek koji te nikada nije upoznao, ali je želio da znaš da je neko mislio na tebe.“
Sljedećeg ponedjeljka, tačno u deset sati, vrata moje knjižare ponovo su se otvorila.
Bila je to Ilijina kćerka.
Prišla je polici sa dječjim knjigama, uzela istu zbirku bajki i stavila je na pult.
„Jednu?“, upitala sam.
Odmahnula je glavom.
„Dvije. Tata je predugo sam nosio knjige.“
