„Zato što sam jedne noći sjedio na podu kupatila i mislio da sam sve upropastio. Ona je donijela dva jastuka, sjela pored mene i pitala hoću li prvo vodu ili da je pustim da me zagrli.” Ostala sam iza vrata s kesom iz prodavnice u ruci.
Odmah sam znala o kojoj noći govori. Ostao je bez posla, a kredit je tek počeo stizati. Ja sam bila umorna, ljuta i uplašena. Nisam imala mudar savjet. Donijela sam jastuke jer su pločice bile hladne i jer nisam znala kako drugačije da mu pomognem.
„Znači, zato što te podržava?” pitala ga je drugarica. „I zato”, odgovorio je. „Ali i zato što mi sljedećeg jutra nije dozvolila da se pravim da se ništa nije dogodilo. Sjela je sa mnom da napravimo plan. Može da me utješi i da mi kaže istinu, čak i kada bih radije slušao nešto drugo.”
Spustila sam kesu da ne zašušti. Posljednjih mjeseci razmišljala sam primjećuje li on mene uopšte. Razgovarali smo o računima, kupovini i kvarovima. Nisam se sjećala kada mi je posljednji put rekao da sam lijepa. A on je upravo prepričavao noć iz mog sjećanja kao da je najvažnija u našem braku.
Onda je dodao: „Samo što sam se navikao da je tu, pa joj to rijetko govorim. Ona ne može čitati moje misli.” To me je pogodilo više od svega. Nisam htjela ostatak života provesti zahvalna za riječi koje sam slučajno čula kroz vrata. Ušla sam i rekla: „Ne mogu. Ali voljela bih da mi ponekad pomogneš.”
Drugarica se nasmijala, a on pocrvenio kao dječak. Kasnije smo dugo razgovarali, bez velikih obećanja. Rekla sam mu da i meni ponekad treba onaj jastuk na hladnim pločicama. Sljedeće večeri zatekao me za stolom nad poslom koji sam donijela kući. Skuhao je čaj, sjeo i pitao želim li pomoć ili društvo. Ništa spektakularno, ništa za fotografisanje. Odgurnula sam papire, privukla njegovu stolicu i počela pričati o svom danu. Ovog puta nisam morala stajati iza vrata da bih osjetila da me čuje.
