Na papiru je bio spisak dugova, mjesečnih rata i troškova za liječenje njegove majke. Preletjela sam pogledom preko iznosa, tražeći nešto što će potvrditi da je riječ o šali. On je mirno sjedio preko puta mene i čekao da završim čitanje.
„Auto je na kredit, stan iznajmljujem, a kuća koju si vidjela pripada mom bratu”, rekao je. Osjetila sam bijes, kao da me je opljačkao. Pitala sam ga zašto mi je dozvolio da vjerujem da je bogat. „Nisam ti to rekao. Ti si zaključila čim si vidjela strane tablice.”
To nije bilo sasvim pošteno. Poklone je birao skupe, o poslu govorio neodređeno, a moja pitanja o budućnosti skretao na putovanja. Rekla sam mu to. Prvi put nije pokušao ispasti najpametniji. Priznao je da ga je bilo sramota što se nakon godina rada vratio s manje nego što su svi očekivali.
Zatim je izvadio drugi papir. Bio je to ugovor za dodatni posao koji je namjeravao prihvatiti da bi platio svadbu kakvu sam tražila. Noćne smjene, šest dana sedmično. Gledala sam potpis i sjetila se kako sam se naljutila jer cvijeće u sali nije bilo dovoljno raskošno.
Nisam tog trenutka postala druga osoba, niti sam odjednom osjetila ljubav koje ranije nije bilo. Samo više nisam mogla glumiti. Rekla sam mu da nisam spremna za brak i da bi bilo okrutno da sutra izgovorim obećanja u koja ne vjerujem. Dugo je ćutao. Onda je skinuo prsten s moje ruke i spustio ga pored ugovora.
Svadbu smo otkazali zajedno i podijelili troškove koje smo mogli pokriti. Porodici nismo nudili lažnu romantičnu priču. Ja sam se zaposlila, a prvi mjesec provela računajući koliko sati treba za jednu jedinu ratu. Mnogo kasnije sreli smo se pred prodavnicom. Nosio je majci namirnice, a ja sam išla s posla. Popili smo kafu i prvi put razgovarali bez predstavljanja. Nismo se pomirili. Ipak, taj razgovor mi je ostao draži od svih njegovih poklona: oboje smo konačno došli praznih ruku, bez potrebe da nešto glumimo.
