…„Dobro.“
Ipak, Emina nije odustajala, niti je pokazivala ljutnju. Znala je da djeca ne mrze nju – samo su se bojala da će, ako nju zavole, iznevjeriti uspomenu na svoju pravu majku. Umjesto nametanja, birala je tihu pažnju. Kada bi Haris zaspao nad knjigom, samo bi ga pokrila dekom i ugasila svjetlo. Kada bi Lejla imala noćne more, Emina bi sjela na rub kreveta i tiho joj pričala priče, ne tražeći zagrljaj, nego samo pružajući prisutnost dok djevojčica ponovno ne utone u san.
Vrijeme je prolazilo, a seoska šaputanja nisu prestajala. Govorilo se da je Emina „hladna“, da se „pretvara“ i da je samo pitanje dana kada će pokazati svoje pravo lice.
A onda je došao tjedan uoči Bajrama.
Za djecu u selu Bajram je oduvijek bio najradosniji dan – miris kolača, oblačenje novih odijela i haljinica, posjete rodbini i darovi. No, za Harisa i Lejlu, to je bio prvi Bajram koji je trebao proći bez majčinih ruku koje su ih dotjerivale, bez njezina osmijeha i toplih priprema. Samir je bio preopterećen smjenama u skladištu, umoran i zabrinut hoće li uopće uspjeti kupiti djeci novu odjeću.
Dva dana pred Bajram, Emina je uzela slobodan dan u bolnici. Nitko nije znao kamo je otišla rano ujutro, a kad se vratila u predvečerje, u rukama je nosila nekoliko velikih kutija.
Ušla je tiho, bez pompe, i pozvala Harisa i Lejlu u sobu. Samir je stajao na dovratku, promatrajući što se događa.
Emina je prvo sjela pred Lejlu. Otvorila je kutiju u kojoj je bila predivna, svečana haljinica i par novih cipela. No, ono što je uslijedilo natjeralo je suze na oči čak i Samiru.
Na porubu Lejline nove haljine bila je pažljivo, ručno prišivena svilena vrpca – ista ona s majčinog omiljenog šala koji je stajao na vješalici. Emina je pažljivo odrezala mali, neupadljivi komad tkanine s unutarnje strane šala i nježno ga utkala u novu haljinicu.
Zatim se okrenula Harisu. Izvadila je novu svečanu košulju, a uz nju mali džepni sat koji je nekada pripadao Amininom ocu, a koji je godinama stajao pokvaren u ladici. Emina ga je u tajnosti odnijela uraru u Vinkovce da ga popravi i očisti.
„Znam da vam nitko i nikada ne može zamijeniti mamu,“ rekla je Emina tiho, gledajući ih pravo u oči, bez patetike, s dubokim poštovanjem. „I ja to nikada neću ni pokušati. Ali želim da znate da je ona uvijek s vama – u svemu što radite, u svakom vašem prazniku i osmijehu. Dokle god sam ja ovdje, njezino mjesto u ovoj kući i vašim srcima nitko neće dirnuti.“
Lejla je prvo pogledala vrpcu na haljini, a zatim pogledala Eminu. Bez riječi, djevojčica joj se bacila u krilo i čvrsto je zagrlila, jecajući onako kako dijete jeca kad napokon otpusti sav nakupljeni strah i tugu. Emina ju je samo nježno privila uz sebe, milujući je po kosi.
Haris je progutao knedlu. Prišao je, pružio ruku da uzme sat, a zatim je pogledao Eminu, kimnuo glavom i tiho, prvi put bez hladnoće u glasu, rekao: „Hvala ti, Emina.“
Kada je svanulo bajramsko jutro, Emina je izvela djecu u dvorište, svečano obučenu, urednu i nasmijanu. Susjede koje su stajale uz ogradu, spremne da procjenjuju i traže manu, ostale su bez riječi vidjevši Lejlu kako ponosno drži Eminu za ruku i Harisa koji je stajao uspravno, s dječjim ponosom kakav dugo nije viđen na njegovu licu.
Tog jutra više nitko u selu nije rekao nijednu ružnu riječ o maćehi. Jer svi su shvatili ono najvažnije: prava majčinska ljubav ne mjeri se krvlju, nego poštovanjem prema onome što je bilo i nesebičnom spremnošću da se dječja srca ponovno nauče smijati.
