Evo nastavka priče:
Dejan je odmahnuo rukom prema osiguranju koje je stajalo na rubu groblja.
„Izvedite je odavde“, naredio je povišenim tonom, osjećajući kako ga obuzima bijes. „Dosta je ovog cirkusa. Nećemo dopustiti da se ovakvi ljudi motaju oko mog oca.“
Dvojica krupnih radnika obezbjeđenja krenula su prema starici. Ona se nije branila niti bježala. Samo je pognula glavu, spremna da mirno napusti mjesto.
U tom trenutku, iz mase je odlučnim korakom istupio advokat. Visok, sijed čovjek ozbiljnog lica podigao je ruku i glasom koji je prekinuo žamor groblja rekao:
„Stanite. Ni koraka dalje!“
Dejan se okrenuo prema njemu, zatečen i razdražen:
„Gospodine Petroviću, ovo je privatna porodična ceremonija! Testament ćemo pročitati kasnije u vašoj kancelariji. Nemojte sada praviti skandal.“
„Ovo nije skandal, Dejane“, mirno je odgovorio advokat Petrović, otvarajući kožnu aktovku. „Ovo je bila posljednja i najizričitija želja vašeg oca. Naložio mi je, pod punom krivičnom i moralnom odgovornošću, da se njegov testament pročita upravo ovdje — pred svima, i to samo pod jednim uslovom: onog trenutka kada na sahranu stigne žena s buketom poljskih tratinčica.“
Među okupljenima je nastao muk. Dejan i Nikola su se pogledali, lica blijedih poput kreča. Kiša je tiho dobošovala po kišobranima dok je advokat izvadio bijelu kovertu zapečaćenu crvenim voskom.
Petrović je stavio naočale i počeo čitati:
„Ja, Milan Kovačević, pri čistoj svijesti i zdravoj pameti, svjestan prolaznosti života i prave vrijednosti onoga što ostavljam iza sebe, nalažem sljedeće:
Svim mojim poslovnim partnerima i prijateljima hvala na saradnji, ali danas želim progovoriti o onome što se novcem ne može kupiti.
Svom sinu Dejanu ostavljam svoj stari ručni sat — onaj isti koji sam nosio kada sam tek pokretao radionicu. Ostavljam mu ga da ga svakog dana podsjeća na vrijeme koje nepovratno curi, a koje je potrošio jureći za tuđim bogatstvom umjesto da bude čovjek.
Svom sinu Nikoli ostavljam praznu kožnu bilježnicu i staro očevo nalivpero, kako bi sam naučio ispisati svoj put i zaraditi vlastiti hljeb, umjesto da cijeli život čeka tuđu ostavštinu.
A sve ostalo — porodičnu kuću, dionice građevinske kompanije, hotelski kompleks i sav novac na bankovnim računima — u cjelosti ostavljam gospođi Mariji Janković.“
U masi se začuo kolektivan uzdah nevjerice.
„Šta?! Ko je, dođavola, Marija Janković?!“, povikao je Dejan, gubeći svaku kontrolu. „Ovo je prevara! Moj otac je bio bolestan, vi ste manipulisali njime! Ko je ta žena?!“
Advokat je polako spustio papir, skinuo naočale i pogledao ravno u staricu koja je još uvijek stajala kraj kovčega.
„Gospođa Marija je ova žena koju ste upravo htjeli izbaciti u blato“, rekao je advokat tiho, ali tako da je svaka riječ zvučala poput udarca zvona.
Okrenuo se prema sinovima i nastavio čitati završne riječi Milanovog pisma:
„Kada sam prije četrdeset godina stigao u ovaj grad, nisam imao ništa. Spavao sam na klupi, gladan i promrzao. Ova žena, Marija, radila je u pekari za minimalac. Svake večeri donosila mi je hljeb i topli čaj. Kada sam odlučio pokrenuti posao, prodala je jedini zlatni lančić koji joj je ostavila pokojna majka i dala mi novac sa riječima: ‘Uzmi, sine, i napravi nešto od sebe. Znam da možeš.’ Nikada mi nije tražila da joj vratim dug. Kada sam postao bogat, pokušavao sam joj kupiti stan, nuditi novac, ali ona je sve odbijala govoreći da se dobrota ne prodaje.
Godinama sam gledao kako se moji sinovi pretvaraju u ljude gladne isključivo mog novca. Više puta sam ih molio da odu obići starije i nemoćne, da nauče šta znači skromnost i empatija, ali za njih su siromašni bili samo smetnja. Marija nikada nije tražila milostinju na onoj klupi — sjedila je tamo jer je hranila golubove i molila se za druge.
Zato sve ostavljam njoj. Znam da će ona, za razliku od vas, znati kako da ovim novcem nahrani gladne i izgradi krov onima koji ga nemaju.“
Tišina koja je zavladala grobljem bila je teža od olovnog neba. Sinovi su stajali pognutih glava, nesposobni da izuste ijednu riječ, dok su pogledi stotina prisutnih ljudi bili upereni u njih sa prijekorom i gađenjem. Poželjeli su u tom trenu da se zemlja otvori i proguta ih.
Starica Marija je samo još jednom nježno pomilovala drvo kovčega, obrisala suzu s naboranog lica i okrenula se advokatu.
„Gospodine Petroviću…“, rekla je tihim, drhtavim glasom, „ja sam samo došla da se oprostim sa prijateljem. Meni novac ne treba. Napravite od toga dom za djecu bez roditelja i one koji nemaju nikoga… Neka to bude Milanov spomenik.“
Nakon tih riječi, okrenula se i polako, korak po korak, nestala kroz maglu i jesenju kišu, ostavljajući iza sebe ljude koji su tog dana shvatili šta je istinsko bogatstvo, a šta pravo siromaštvo.
