…i potrčim prema njemu.
Drugaričina poruka upravo tada stiže: „Kasnim deset minuta.“
Čovjek se okrene kada sam ga dozvala. Pogleda me zbunjeno, a ja, crvena u licu, krenem pričati kako sam se predomislila i kako ipak možemo popiti kafu.
Nasmijao se i rekao: „Izvini, ali sada stvarno žurim.“
Osjetila sam kako mi ego pada pravo na beton.
U tom trenutku iz Porschea izlazi starija žena. Bila je ona ista žena koju sam nekoliko minuta ranije vidjela kako sjedi sama za stolom preko puta nas. Prišla mu je, zagrlila ga i rekla: „Sine, jesi spreman?“
Tada mi je postalo jasno da auto nije njegov.
Bio je njen.
Čovjek je primijetio moj pogled i samo se nasmijao: „To je mamino auto. Ja vozim staru Škodu.“
Htela sam propasti u zemlju.
Vratila sam se za sto i nisam više znala šta mi je neprijatnije: što sam ga prvo odbila jer sam procijenila njegovu odjeću ili što sam potrčala za njim čim sam vidjela skup auto.
Drugariца je stigla nekoliko minuta kasnije. Ispričala sam joj sve, očekujući da će mi se smijati.
Ali ona je problijedila.
„Kako je izgledao?“ pitala je.
Opisala sam ga.
Samo je spustila torbu na stolicu i rekla: „To je moj brat.“
Mislila sam da se šali.
Ispostavilo se da sam godinama slušala njene priče o mlađem bratu koji radi kao arhitekta u Austriji, ali ga nikada nisam upoznala.
Naredne sedmice sreli smo se ponovo na njenom rođendanu. Prvo me zadirkivao zbog „Porsche incidenta“, a onda smo razgovarali skoro cijelu noć.
Danas smo zajedno već dvije godine.
A njegovo omiljeno pitanje, svaki put kad obučem nešto elegantno, i dalje je: „Jesam li ti sad dovoljno tvoj nivo?“
