„Dobila je prvi posao”, rekao je prijatelju i ponovo pogledao u telefon, kao da se boji da će vijest nestati s ekrana. Čovjek do njega ga je udario po ramenu i pitao gdje će raditi. „U pekari. Pakovaće peciva i pomagati za pultom. Počinje u ponedjeljak.”
Priznajem, očekivala sam da je završila fakultet ili dobila neku veliku stipendiju. Zbog tolikog oduševljenja zamislila sam nešto sasvim drugo. Onda je on spustio glas, ali sam ga ipak čula: „Dvadeset tri godine slušam šta sve moje dijete neće moći. Danas je neko pitao kada može da počne.”
Njegova kćerka je imala razvojne teškoće. O tome je pričao kratko, bez žaljenja, kao da objašnjava zašto će ovaj običan ponedjeljak njima biti toliko važan. Mjesecima su zajedno vježbali put autobusom. Ona je od prethodnog ljeta nosila biografije po radnjama i svaku odbijenicu uredno stavljala u fasciklu.
Prijatelj ga je pitao šta će prvo kupiti od plate. Tu se čovjek nasmijao pa obrisao oči rukavom: „Meni telefon. Kaže da me je sramota gledati s ovim starim.” Podigao je taj izgrebani mobitel koji sam nekoliko minuta ranije u sebi ismijala. Odjednom mi je bilo neugodno zbog vlastitih misli.
Na kasi mu je nedostajalo nekoliko sitnih novčića. Ponudila sam da dodam, ali ih je prijatelj već izvadio. Nisam željela da pretvorim njihov trenutak u predstavu svoje dobrote. Samo sam rekla da čestitam njegovoj kćerki. Pogledao me je pravo u oči i odgovorio: „Hvala. Reći ću joj da je i jedna gospođa u marketu navijala za nju.”
Sljedeće sedmice sasvim slučajno sam prošla kraj pekare o kojoj su govorili. Djevojka za pultom je polako slagala kesice, a koleginica joj je pokazivala gdje stoje naljepnice. Naručila sam dvije kifle. Kad mi je vratila kusur, provjerila ga je još jednom i zahvalila što sam sačekala.
Na prozoru preko puta stajao je njen otac. Nije ulazio niti joj mahao. Samo je čekao, držeći onaj isti telefon. Kada me je prepoznao, podigao je palac. Uzvratila sam mu i nastavila ulicom, pažljivo noseći dvije još tople kifle koje tog jutra uopšte nisam planirala da kupim.
