Petnaeste godine, bez najave, Ivan je spakovao kofer, ušao u stari automobil i vozio cijelu noć. Kada se zaustavio ispred kuće s crvenim krovom, srce mu je lupalo kao u dječaka. Izašao je iz automobila, držeći u ruci malo paketić s vrpcom. Vrata kuće bila su otvorena, ali na pragu nije stajala majka, već susjeda Marija. Gledala ga je s teškim, tužnim pogledom, pružajući mu staru, zgužvanu vrpcu na kojoj je visio mali ključ s izblijedjelom fotografijom.
„Kasniš, Ivane“, rekla je tiho, dok joj je glas podrhtavao. „Kata te čekala do posljednjeg dana. Svaku večer bi zaključala vrata, ali ključ je držala na stolčiću u hodniku, govoreći da ćeš ući kad god dođeš.“
Ivan je spustio torbe na zemlju. Gledao je u mali ključ koji je majka čuvala petnaest dugih godina, shvaćajući prekasno da novac, automobili i poslovi nikada nisu bili ono što je trebalo čekati. Pao je na koljena pred kućnim pragom, stisnuvši ključ na prsa, dok su suze konačno probile branu koju je gradio godinama. Kuća je bila tiha, ali u zraku se još uvijek osjećao miris toplog kruha i majčinog strpljenja – miris doma u koji se vratio, ali prekasno da joj kaže ono najvažnije.
