Sa druge strane telefona čuo sam uzdah, a zatim pitanje: „Jeste li je pomjerili?“ Krv mi se sledila. Nisam odgovorio. Isključio sam kameru iz kabla, stavio je u kesu i pozvao policiju. Gazda je stigao prije njih i počeo lupati po vratima, tvrdeći da je uređaj ostao od prethodnog stanara.
Policajci su pregledali kupatilo i pronašli kabl koji je kroz zid vodio do zaključane ostave u hodniku. U njoj nije bio samo prijemnik. Našli su računar sa desetinama fascikli označenih datumima i brojevima stanova. Bio sam uvjeren da je gazda godinama snimao stanare.
Međutim, snimci sa ulaza pokazali su da gazda mjesecima nije prilazio ostavi. Ključ je imao domar, čovjek koji mi je prvog dana pomogao unijeti stvari i usput pitao živim li sam. Kada su ga priveli, pokušao je okriviti gazdu. Na računaru su ipak pronađeni njegovi otisci i poruke u kojima je snimke nudio drugim ljudima.
Gazda je priznao da je ranije primijetio čudne popravke, ali ih nije prijavio jer nije želio probleme. I on je odgovarao zbog prikrivanja. Iste noći sam se iselio. Kasnije su mi se javila još četiri bivša stanara i zajedno smo svjedočili. Domar je osuđen, a snimci su uništeni pod nadzorom. Najjezivije nije bilo saznanje da nas je neko gledao, nego to što je godinama svima djelovao ljubazno, uslužno i potpuno bezazleno.
