…majka mi je objasnila da je glavni junak slijep čovjek koji život ne doživljava kao završenu priču. Opisivala mi je njegov hod, glas, ples i način na koji sluša ljude. Nisam vidjela nijedan kadar, ali sam u glavi stvorila čitav film. Najviše me je pogodilo kada je rekla da slijep čovjek pleše tango bolje od svih koji vide.
Od tog dana sam stalno pitala kako izgledaju filmovi. Majka je počela da mi opisuje svaku scenu: boje, izraze lica, tišinu između dvije rečenice. Nekoliko godina kasnije dobila sam računar sa čitačem ekrana i otkrila audio-deskripciju. Filmovi su konačno dobili prostor, odjeću, pokrete i lica. Znala sam da želim upravo time da se bavim.
Završila sam književnost i prijavila se na konkurs jedne televizije. Na probnom zadatku trebalo je opisati kratku scenu bez suvišnih riječi. Izabrali su moj tekst, iako nisu znali da sam slijepa. Danas pišem audio-opise za filmove i serije.
Najveći obrt dogodio se kada sam dobila prvi veliki projekat. Bio je to restaurirani film „Miris žene“. Majka je sjedila pored mene dok se prikazivala verzija sa mojim opisima. Ovog puta nisam ja pitala nju šta se događa. Ona je zatvorila oči, uhvatila me za ruku i slušala kako joj ja pokazujem film.
