Mirno je rekla: „Nemoj tražiti, ja sam uzela novac.” Kao da mi je neko izmakao tlo pod nogama. Pitala sam je kako je mogla poslije svega što sam učinila za nju. Nije se branila. Izvadila je kovertu iz svoje torbe i spustila je preda me, ali unutra nije bilo pet stotina nego samo dvije stotine eura.
Priznala je da je ostatak već poslala kući. Rekla je da našoj majci hitno treba pregled i lijekovi, a da mi niko nije želio reći jer su se bojali da ću ponovo platiti sve troškove. Vikala sam da nije smjela uzeti tuđe, bez obzira na razlog. Ona je zaplakala i rekla da joj je dosta toga da pred svima izgleda kao siromašna sestra kojoj ja kupujem odjeću i plaćam ručkove.
Tada se umiješao moj muž. Očekivala sam da će stati uz mene, ali je priznao da je sestri dao rezervni ključ od fioke. Rekao joj je da uzme kovertu jer je znao da ću odbiti pomoć ako mi porodica ponovo nešto prešuti. Nisam mogla vjerovati da su oboje odlučili umjesto mene.
Pozvala sam majku. Nakon dugog ćutanja priznala je da joj zaista treba liječenje, ali i nešto mnogo gore: sestra nije uzela tristo eura za lijekove. Majci je stiglo svega pedeset. Preostali novac potrošila je na dug koji je napravila kladeći se preko interneta.
Autobus je otišao bez nje. Sjela je na klupu i konačno ispričala sve: mjesecima je skrivala problem, pozajmljivala i lagala. Nisam joj dala novih pet stotina, niti sam dug pokrila. Kupila sam majci lijekove direktno, a sestri postavila uslov da zajedno odemo u savjetovalište i da mi pokaže sve dugove. Bila sam povrijeđena, ali sam shvatila da bi još novca bez kontrole samo produžilo propast. Tog dana nisam spasila njen ponos. Pokušala sam spasiti nju od tajne koja je već počela gutati cijelu porodicu.
