POSLIJE 39 GODINA RADA NOVI DIREKTOR MI JE REKAO DA ZA MENE NEMA NI OPROŠTAJA – SUTRADAN JE U FIRMU DOŠAO ČOVJEK OD 82 GODINE
U istoj firmi radila sam 39 godina.
Počela sam kao mlada administrativna radnica, kasnije vodila evidencije i obučavala nove kolege.
Nisam očekivala spomenik kada odem u penziju.
Ali očekivala sam barem pristojan pozdrav.
Novi direktor došao je nekoliko mjeseci prije mog odlaska. Bio je sposoban, brz i opsjednut smanjenjem troškova.
Kada su kolege spomenule malu oproštajnu proslavu, rekao je da firma za to nema ni vremena ni budžeta.
Pred nekoliko ljudi dodao je:
„Svi smo zamjenjivi.“
Nisam odgovorila.
Posljednjeg dana spakovala sam šolju, nekoliko fotografija i staru olovku koju sam koristila godinama.
Otišla sam kući bez proslave.
Sutradan me nazvala koleginica.
„Moraš doći.“
U firmu je stigao osnivač kompanije, čovjek od 82 godine koji se odavno povukao.
Sa sobom je donio staru knjigu zaposlenih i fotografiju iz 1994.
Na fotografiji sam bila ja, još nekoliko radnika i zaključana kapija fabrike.
Sjećala sam se tog dana.
Firma je tada bila pred zatvaranjem.
Veliki kupac nije platio dug, plate su kasnile, a dio radnika želio je otići.
Osnivač nam je rekao da ne može garantovati šta će biti sljedećeg mjeseca.
Nekoliko nas je pristalo ostati još kratko i pomoći da se završe narudžbe koje su mogle spasiti firmu.
Ja sam vodila evidenciju i svakodnevno zvala kupce i dobavljače.
Ali postojala je stvar koju sam potpuno zaboravila.
Osnivač je otvorio staru knjigu.
Na jednoj stranici nalazio se dogovor zaposlenih da se privremeno odrekne dijela određenih naknada dok se firma ne stabilizuje, uz obavezu da se sve kasnije obračuna.
Pored mog imena bio je potpis.
„Ona je tada imala dvoje male djece“, rekao je osnivač. „Mogla je prva otići. Ostala je.“
Novi direktor pokušao je objasniti da nije znao istoriju.
Osnivač ga je prekinuo.
„Niste morali znati ovu priču da biste čovjeku poslije 39 godina rekli hvala.“
To mi je bilo važnije od fotografije.
Nisam željela da se direktor javno ponižava zbog mene.
Rekla sam da ne želim veliku predstavu.
Kolege su ipak organizovale kafu i tortu u sali za sastanke.
Osnivač mi je donio kopiju fotografije iz 1994.
Tada sam saznala i da firma još ima urednu evidenciju o starim obavezama i isplatama iz tog perioda. Sve je odavno bilo riješeno; nije postojao skriveni novac niti dramatično nasljedstvo.
Vrijednost stare knjige bila je drugačija.
Pokazivala je da kompanije nisu samo zgrade, računi i logotipi.
One su i ljudi koji su ostajali kada nije bilo sigurno da će sljedećeg mjeseca imati gdje doći na posao.
Novi direktor mi se izvinio nasamo.
Rekla sam mu da mu ne zamjeram što nije znao šta se dogodilo 1994.
Zamjerila sam mu što je mislio da je 39 godina nečijeg života dovoljno sažeti riječima „svi smo zamjenjivi“.
Tehnički, bio je u pravu.
Na moje mjesto došla je druga osoba.
Posao se nastavio.
Ali zamijeniti radno mjesto nije isto što i izbrisati doprinos čovjeka koji ga je obavljao.
Danas fotografija stoji u mojoj kući.
Ne gledam je kao dokaz da sam spasila firmu. Nisam. Spasilo ju je mnogo ljudi.
Gledam je kao podsjetnik da ponekad tek poslije nekoliko decenija neko otvori staru knjigu i pokaže da ono što ste radili ipak nije prošlo neprimijećeno.
