…čovjekom koji mi pruža ono što mi već godinama nedostaje. U početku sam mislila da će to biti samo jednom, da ću zadovoljiti svoju znatiželju i nastaviti normalno sa životom. Međutim, poslije prvog susreta poželjela sam ponovo da ga vidim. Pored njega sam se osjećala kao žena, a ne samo kao supruga koja svakog dana obavlja iste obaveze.
Sve je počelo potpuno slučajno. Upoznali smo se preko zajedničkog društva i dugo između nas nije bilo ništa. Dopisivali smo se, šalili i pričali o svakodnevnim stvarima. Onda sam mu jedne večeri priznala da u braku nisam zadovoljna. Saslušao me bez osuđivanja i rekao nekoliko riječi koje su mi tada mnogo značile. Od tog trenutka počela sam drugačije da ga gledam.
Prvi put kada sam prešla granicu, vratila sam se kući uvjerena da više nikada neću ponoviti isto. Muž je sjedio u dnevnoj sobi i čekao me. Pitao me kako sam se provela, a ja sam ga pogledala i slagala bez razmišljanja. Te noći skoro uopšte nisam spavala. Osjećala sam ogromnu grižu savjesti, ali istovremeno sam razmišljala o tome kada ću ponovo vidjeti tog drugog čovjeka.
Od tada živim kao da imam dva potpuno različita života. U jednom sam supruga koja sprema ručak, završava obaveze i ponaša se kao da je sve u najboljem redu. U drugom sam žena koja krije telefon, briše poruke i izmišlja razloge zbog kojih mora da izađe iz kuće. Najgore je što je moj muž počeo da primjećuje da sam drugačija.
Prije nekoliko dana me iznenada pitao: „Da li postoji neko drugi?“ U tom trenutku mi se odsjekle noge. Pogledala sam ga pravo u oči i rekla da umišlja. Nije ništa odgovorio, samo je spustio pogled. Tada sam prvi put shvatila koliko ga zapravo povređujem, čak iako još ne zna cijelu istinu.
Moja prijateljica kaže da moram da prekinem sve i konačno razgovaram sa mužem. Kaže da problem između nas neće nestati ako nastavim da bježim od njega. Ja to znam, ali svaki put kada odlučim da završim ovu priču, dobijem poruku od drugog čovjeka i ponovo se predomislim.
A onda se sinoć dogodilo nešto zbog čega više ništa neće biti isto. Muž je uzeo moj telefon dok sam bila u kupatilu. Kada sam se vratila u sobu, sjedio je na ivici kreveta, držao telefon u ruci i samo me gledao. Na ekranu je bila otvorena poruka koju nikako nije smio da pročita.
Nije vikao. Nije me ništa pitao. Samo je izgovorio jednu rečenicu od koje mi se sledila krv u žilama:
„Spakuj stvari. Sutra ćemo razgovarati o svemu.“
