„Kakav dobar dan, sine. Jesi li konačno ustao?“ rekla je kao da se poznajemo godinama. Ostao sam ukopan na vratima. Pitao sam je gdje sam i kako sam dospio u njenu kuću, a ona se samo nasmijala, ugasila televizor i pokazala prema stolu. Tamo su stajali moj novčanik, ključevi i telefon, uredno složeni pored čaše vode.
Objasnila mi je da me je oko tri ujutro pronašla kraj autobuske stanice. Nisam mogao stajati na nogama, uporno sam ponavljao neku adresu koja nije postojala i odbijao sam da pozovem taksi. Pošto je napolju padala kiša, dovela me je u kuću da prespavam. Bilo me je sramota, ali onda je dodala nešto od čega sam se sasvim otrijeznio: nisam bio sam.
Sa mnom je bila djevojka u crvenom kaputu. Ona me je dovela do kapije, zamolila babu da me ne pušta samog i otišla prije svitanja. Na stolu je ostavila presavijenu cedulju: „Nisi me prepoznao, ali prije deset godina spasio si mog brata iz rijeke. Sinoć sam ti samo vratila dug.“ Ispod poruke je bilo ime koje sam odmah prepoznao.
Kao tinejdžer sam zaista izvukao dječaka iz Dunava, ali njegovu porodicu poslije toga nikada nisam vidio. Pozvao sam broj sa cedulje, no javila se njegova majka. Kada sam spomenuo crveni kaput, s druge strane je nastala tišina. Rekla je da je njena kćerka poginula prije pet godina i da je upravo taj kaput nosila posljednje večeri. Pokazao sam babi njenu fotografiju. Preblijedjela je i potvrdila da je to djevojka koja me je dovela. Baka je tiho rekla: „Izgleda da ti dug nije vratila njena porodica, nego ona sama.“
