Moja supruga je punih 17 GODINA svakog 12. u mjesecu odlazila u jedan mali hotel na periferiji grada.
Nikada tamo nije prespavala.
Otišla bi oko podne, ostala dva-tri sata i vratila se kući kao da se ništa nije dogodilo.
Kada bih je pitao:
„Zašto svaki mjesec ideš u hotel?“
Odgovarala bi:
„Tamo se sastajem sa osobom kojoj sam davno nešto obećala.“
Priznajem, nekoliko puta sam pomislio da postoji drugi muškarac.
Ali nikada nisam imao dokaz.
Sve se promijenilo kada je supruga prošlog mjeseca iznenada završila u bolnici.
Dok sam kod kuće tražio njene zdravstvene dokumente, pronašao sam ključ.
Na privjesku je pisalo:
SOBA 208.
Pored ključa nalazila se fotografija djevojčice.
Na poleđini:
„MILICA – NIKADA JOJ NE RECI KO SAM.“
Srce mi je počelo lupati.
Nikada nisam čuo za Milicu.
Otišao sam u hotel.
Na recepciji sam pokazao ključ.
Stariji recepcioner ga je odmah prepoznao.
„Vaša supruga dolazi ovdje godinama.“
„S kim se sastaje?“
Pogledao me nekoliko sekundi.
„Bolje je da sami odete u sobu 208.“
Otključao sam vrata.
Unutra nije bilo nikoga.
Ali zidovi su bili puni fotografija iste djevojčice.
Prvi rođendan.
Polazak u školu.
Matura.
Na posljednjoj fotografiji bila je odrasla djevojka od oko sedamnaest godina.
Na stolu je stajala kutija.
Na njoj moje ime.
„MARKU – AKO IKADA UĐE U OVU SOBU.“
Ja sam Marko.
Otvorio sam je.
Unutra je bilo više desetina pisama moje supruge upućenih Milici.
U prvom je pisalo:
„OPROSTI MI ŠTO TE NE MOGU ODGAJATI.“
Noge su mi se odsjekle.
Bio sam siguran.
Moja žena je prije našeg braka rodila dijete i sedamnaest godina to skrivala od mene.
U tom trenutku otvorila su se vrata.
Ušla je djevojka sa fotografija.
„Vi ste Marko?“
„Ti si Milica?“
Klimnula je.
„Je li moja supruga tvoja majka?“
Djevojka je spustila pogled.
„Tako sam vjerovala do prošle godine.“
Vjerovala?
Iz torbe je izvadila DNK test.
Moja supruga NIJE BILA NJENA BIOLOŠKA MAJKA.
„Pa zašto ti je sedamnaest godina pisala kao da jeste?“
Milica je odgovorila:
„Zato što je bila prisutna kada sam rođena.“
Tada mi je pokazala rodni list.
U rubrici MAJKA bilo je ime žene koju sam dobro poznavao.
MOJA POKOJNA SESTRA SANJA.
Sanja je poginula prije osamnaest godina.
Koliko sam znao, nikada nije imala dijete.
„Sanja je bila tvoja majka?“
Milica je odgovorila:
„Ni to nije sigurno.“
Izvadila je drugi DNK test.
Sanja i Milica:
MAJČINSTVO – ISKLJUČENO.
Više ništa nisam razumio.
„Zašto je onda njeno ime na rodnom listu?“
Milica je pokazala prema kutiji.
„Vaša supruga zna.“
Vratio sam se u bolnicu.
Stavio sam ključ sobe 208 pred suprugu.
Problijedjela je.
„Bio si tamo.“
„Ko je Milica?“
Počela je plakati.
„Dijete koje sam obećala da ću čuvati.“
„Čije dijete?“
Nije odgovorila.
„Na rodnom listu piše ime moje sestre, ali DNK kaže da Sanja nije njena majka.“
Supruga je zatvorila oči.
„Zato nisam htjela da saznaš.“
„Šta?“
„Sanja je one noći zaista rodila.“
„Gdje je onda njeno dijete?“
Supruga je ćutala.
Tada sam shvatio.
„Postojala je još jedna beba?“
Klimnula je.
Iz torbe je izvadila fotografiju iz porodilišta.
Na njoj su bile TRI NOVOROĐENE DJEVOJČICE.
Na poleđini:
MILICA – ANA – JELENA.
„Ko su Ana i Jelena?“
„Tri žene porodile su se iste noći. Do jutra su dokumenti djece bili potpuno pomiješani.“
„Greškom?“
Supruga je počela plakati.
„NE.“
Ta riječ me je zaledila.
„Kako misliš, ne?“
„Neko je namjerno promijenio narukvice.“
„Ko?“
„Tvoja sestra je to pokušavala otkriti.“
Prema njenoj priči, Sanja je poslije poroda primijetila da joj je donesena druga beba.
Počela je postavljati pitanja.
Nekoliko mjeseci kasnije poginula je.
„Hoćeš reći da njena nesreća ima veze sa ovim?“
„Ne znam. Ali prije smrti dala mi je ključ sobe 208 i rekla da tamo čuvam sve dok jedna od djevojčica ne napuni osamnaest.“
„Zašto baš hotel?“
„Zato što je tamo radila žena koja je promijenila dokumente.“
Srce mi je počelo lupati.
„Koja žena?“
Supruga mi je dala fotografiju.
Prepoznao sam je odmah.
Bila je to naša dugogodišnja porodična prijateljica Vesna.
Žena koja je bila kuma mojoj sestri.
„Vesna je radila u porodilištu?“
„Da.“
„Gdje je ona sada?“
Supruga me pogledala.
„Živi u istom hotelu.“
Vratio sam se u sobu 208.
Recepcioner mi je pokazao vrata sobe 209.
Pokucao sam.
Otvorila je Vesna.
Kada me je ugledala, nije djelovala iznenađeno.
„Sanja je bila u pravu. Jednog dana ćeš doći.“
„Šta ste uradili bebama?“
Vesna je samo rekla:
„Nisam ih zamijenila ja.“
„Ko onda?“
Iz ormara je izvadila fasciklu.
Unutra su bila tri DNK testa.
Prvi je pokazao ko je Milicina prava majka.
Nisam poznavao ime.
Drugi je pokazao da je jedna od preostalih djevojčica zaista bila Sanjina kćerka.
„Gdje je ona?“
Vesna nije odgovorila.
„Gdje je dijete moje sestre?!“
Pružila mi je fotografiju odrasle žene.
Kada sam je ugledao, potpuno sam se zaledio.
Poznavao sam je.
Viđao sam je gotovo svakog dana.
Bila je to MOJA KĆERKA ANA.
„Ovo je nemoguće.“
Ana je imala šesnaest godina.
„Sanja je umrla prije osamnaest.“
Vesna je rekla:
„Pogledaj njen pravi rodni list.“
Datum rođenja bio je dvije godine raniji od onog u dokumentima moje kćerke.
Ruke su mi se počele tresti.
„Hoćete reći da Ana nije moje dijete?“
Vesna je odgovorila:
„Nije dijete žene koja ju je odgojila.“
„A ja?“
Nije odgovorila.
Tada sam otvorio treći DNK test.
Na njemu su bila dva imena:
MARKO.
ANA.
Rezultat:
BIOLOŠKO OČINSTVO – ISKLJUČENO.
Morao sam sjesti.
Djevojka koju sam šesnaest godina zvao kćerkom zapravo je bila kćerka moje pokojne sestre.
Moja SESTRIČINA.
Ali tada sam shvatio da nedostaje jedno dijete.
„Gdje je djevojčica koju je moja supruga stvarno rodila?“
Vesna je spustila pogled.
„Zbog nje je vaša supruga sedamnaest godina dolazila u hotel.“
„Milica?“
„Ne.“
Otvorila je posljednju kovertu.
Na njoj je supruginim rukopisom pisalo:
„MARKO OVO NE SMIJE SAZNATI DOK MILICA NE NAPUNI 18 GODINA.“
Unutra je bila fotografija treće djevojke.
Prepoznao sam je odmah.
Bila je najbolja prijateljica moje kćerke Ane.
Gotovo svaki dan je sjedila za našim stolom.
Zvala se JELENA.
Pogledao sam suprugu kada sam se vratio u bolnicu.
„Jelena je naša kćerka?“
Počela je plakati.
Ali onda je rekla:
„Marko, prije nego što je nazoveš svojom kćerkom, moraš vidjeti još jedan DNK test.“
Tada sam shvatio da čak ni poslije sedamnaest godina tajnih odlazaka u sobu 208 nisam stigao do kraja priče.
Jer posljednji test nije trebalo da utvrdi ko je Jelenina majka.
Trebalo je da utvrdi KO JE NJEN OTAC.
