Njegova majka je na drugom kraju telefona dugo ćutala, a onda rekla: „Dušo, on je jutros ponovo otišao. Ovoga puta ne znam hoće li se vratiti.” Pomislila sam da se ruga, ali glas joj je drhtao. Zamolila me je da dođem i pokazala mi kutiju punu avionskih karata, fotografija i pisama sa pečatima iz Anchoragea.
Prije petnaest godina nije otišao kod rođaka u Crnu Goru. Njegov otac, za kojeg mi je govorio da je mrtav, živio je na Aljasci i iznenada se teško razbolio. Dečko se uplašio da ću ga ostaviti ako saznam da mu je cijela porodica godinama lagala o dugovima, bijegu i novom životu preko okeana. Zato je nestao bez objašnjenja.
Šest mjeseci kasnije vratio se jer mu je otac umro. Umjesto istine, ponašao se kao da se ništa nije dogodilo. Ja sam mu oprostila ne znajući šta opraštam, a on je tokom naredne godine pokušavao da prikupi novac i riješi očevu ostavštinu. Veče prije drugog odlaska ispratio me je kući i cijelim putem jedva govorio.
U kutiji sam pronašla pismo adresirano na mene. Pisao je da mi ostavlja avionsku kartu i da će me čekati tačno sedam dana. Ako se ne pojavim, prihvatiće da je izgubio jedinu osobu koju je volio. Bila sam bijesna zbog svih laži, ali još više zbog toga što mi ponovo nije dao priliku da sama odlučim.
Nisam otišla na aerodrom. Umjesto toga pozvala sam broj iz pisma i rekla mu da se vrati i prvi put mi kaže cijelu istinu gledajući me u oči. Vratio se nakon tri sedmice. Nismo odmah nastavili vezu. Trebale su godine da ponovo izgradimo povjerenje, ali danas u našoj kući na zidu stoji mapa Aljaske — kao podsjetnik da ljubav može preživjeti daljinu, ali ne i novu laž.
