Otvorio sam poruku očekujući novu svađu, ali na ekranu je stajala fotografija uplatnice i kratko: „Zašto si mi poslao duplo?” Odgovorio sam da sam obećao i da želim da se sve završi. Nekoliko minuta kasnije stigla je glasovna poruka. Djevojka je plakala i jedva izgovorila da joj uređaj uopšte nije bio najvažniji problem.
Objasnila mi je da je tog jutra njen otac hitno primljen u bolnicu. Novac koji sam joj vratio bio je posljednje što joj je nedostajalo za lijek koji nije mogla odmah dobiti preko osiguranja. Zbog toga me je danima zvala, ali joj ponos nije dozvoljavao da moli niti da nepoznatom čovjeku priča o porodičnoj muci.
Osjetio sam kako mi se stomak steže. Sjetio sam se svih ružnih riječi koje sam joj izgovorio. Napisao sam da ne mora vraćati višak i zamolio je da mi javi kako joj je otac. Nije odgovorila do sljedeće večeri. Tada je napisala samo: „Preživio je operaciju. Hvala ti.”
Prošlo je nekoliko mjeseci. Jednog dana u moju prodavnicu ušli su djevojka i stariji čovjek koji se oslanjao na štap. Donijeli su popravljeni uređaj i kovertu sa polovinom novca. Nisam je želio uzeti, ali čovjek mi je rekao da zahvalnost ne smije ostati samo riječ.
Tek kada su otišli, otvorio sam kovertu. Unutra nije bio novac nego račun iz servisa. Na njemu je pisalo da je uređaj bio potpuno ispravan. Djevojka ga nije vratila zato što nije bila zadovoljna, već zato što joj je očajnički trebao novac, a nije htjela tražiti milostinju. Od tog dana više nikada nisam sudio čovjeku po njegovom pozivu ili jednoj ljutitoj rečenici.
