Evo nastavka priče:
Kućica na rubu šume bila je hladna i prije nego što je pala prva slana. Vjetar je zavijao kroz pukotine na drvenim zidovima, a vlaga se uvlačila u kosti. No stari Ivan nikada se nije žalio. Dane je provodio tiho – ujutro bi naložio vatru od suharaka koje je sam sakupio u šumi, skuvao čaj od trava koje je još Mara sušila i gledao prema selu. Sinovi su dolazili rijetko; Tomislav je gradio novu garažu, Branko je bio zauzet u radionici, a Josip je s obitelji otišao u grad. Svaki je od njih mislio da onaj drugi povremeno obiđe oca.
A onda je krajem siječnja stigla zima kakva se u selu nije pamtila pedeset godina.
Snijeg je počeo padati u petak poslijepodne i nije prestajao tri dana i tri noći. Vjetar je stvarao smetove visoke i do dva metra, zameo je sve puteve, a temperatura se spustila na minus dvadeset stupnjeva. Selo je utihnulo, odsječeno od svijeta. Tek četvrtog jutra, kada se nebo razvedrilo i mraz stisnuo do boli, Tomislav je pogledao prema brdu i rubu šume. Iz dimnjaka očeve kućice nije se dizao dim.
U prsima ga je presjekla hladnoća gora od vanjskog mraza. Nazvao je braću. Sva trojica su u trenu shvatila istinu: nijedan od njih nije ocu donio drva za ogrjev prije mećave. Mislili su da je onaj drugi to riješio.
Uzeli su lopate i zajedno sa susjedima počeli se probijati kroz dubok, zaleđen snijeg prema šumi. Svaki korak bio je težak, a tišinu je prekidao samo škripavi zvuk smrznutog snijega i teški uzdasi. Što su bili bliže kućici, strah je bio veći. Krov je bio pod teškim nanosom snijega, prozor zamrznut debelim slojem leda, a tragova oko kućice nije bilo.
Kada su stigli do vrata, Tomislav je zadrhtao. Ruka mu se tresla dok je pritiskao kvaku. Vrata su se uz škripu otvorila.
U sobi je bilo hladno, ali ne onako kako su se bojali. Ivan je sjedio u starom naslonjaču, umotan u dva stara gunja i Marin pleteni šal. Bio je iscrpljen, blijed i promrzao, ali živ. Na staroj peći stajao je lonac s otopljenim snijegom, a peć je bila ugašena jer u kućici nije ostao niti jedan jedini komad drveta.
Ono što su sinovi ugledali na stolu natjeralo ih je da obore poglede u pod.
Na stolu su stajala tri mala drvena sanduka, pažljivo obrisana od prašine. U svakom je bilo nešto što je Ivan čuvao desetljećima:
* U Tomislavovu sanduku bio je očev stari zlatni džepni sat i sve priznanice otplaćenog traktora.
* U Brankovu su bili alati Ivanovog oca, stolarski pribor koji je Ivan godinama čuvao kao relikviju.
* U Josipovu sanduku stajala je Marina vjenčana marama i mala vrećica s nekoliko kovanica koje su preostale.
Pored sanduka stajala je kratka poruka napisana drhtavom rukom na komadu starog papira:
> „Nisam imao drva da naložim, a nisam htio naložiti vašu baštinu ni stare uspomene. Čuvajte se i budite složni kad mene ne bude. Sve što sam imao, već sam vam dao — a ova kućica bila mi je i više nego dovoljna jer sam u njoj nosio mir.“
>
Tog jutra nijedan sin nije progovorio ni riječi opravdanja. Tomislav je pao na koljena kraj oca, a Branko i Josip su bez riječi zaplakali. Shvatili su da su u trci za kvadratima, novcem i međama zamalo izgubili onoga koji im je sve to stvorio svojim žuljevitim rukama.
Susjedi su odmah donijeli suhih drva i tople hrane, a braća su istog dana oca odvela u topli dom. No slika trošne kućice bez dima i oca koji je u tišini i hladnoći mislio samo na to što će ostaviti njima trojici, ostala im je urezana u srce do kraja života. Od tog dana, međe više nisu bile važne — shvatili su da čovjekova prava vrijednost nije u zemlji koju posjeduje, već u poštovanju prema onima koji su mu dali život.
