Učitelj je gledao kroz staklo bolničkih vrata i vidio dječakovu majku priključenu na terapiju. Tek tada je shvatio zašto dječak svakog jutra kasni i zašto mu je toliko važno da zaradi baš dvije marke.
Nije se radilo o cijeloj cijeni terapije.
Bolnica je terapiju pokrivala, ali porodica nije imala novca za prevoz do grada. Dvije marke bile su dio dnevne autobuske karte koju je dječak svaki dan pokušavao skupiti da majka ne propusti termin.
Učitelj mu je ponudio novac.
Dječak ga je odbio.
„Ako mi vi date danas, ko će dati sutra?“ pitao je.
Ta rečenica ga je pogodila.
Sutradan je učitelj donio nekoliko dječakovih crteža u školu i bez otkrivanja razloga organizovao malu izložbu. Roditelji, učenici i nastavnici počeli su ih kupovati. Za nekoliko dana skupili su dovoljno da pokriju prevoz mjesecima.
Ali dječak nije želio uzeti sav novac.
Odvojio je samo ono što im treba, a ostatak je predao bolnici.
„Za drugo dijete čija mama nema dvije marke“, rekao je.
Mislili su da je to najljepši dio priče.
Nekoliko mjeseci kasnije njegova majka se oporavila i vratila na posao.
Na kraju školske godine dječak je učitelju donio novi crtež. Na njemu nije bila bolnica, autobus ni pijaca.
Bio je nacrtan učitelj kako drži kišobran iznad dječaka koji prodaje crteže.
Ispod je pisalo:
„Niste mi dali dvije marke. Dali ste mi način da ih više nikada ne moram moliti.“
Učitelj je taj crtež držao u učionici do penzije.
