Otac je nekoliko sekundi ćutao, a onda se blago nasmiješio kao da pokušava ublažiti težinu onoga što je učinio. Rekao joj je da je prsten založio samo privremeno i da će ga vratiti čim zaradi. Kćerka je znala da taj prsten nije običan komad zlata. To je bila posljednja stvar koja mu je ostala od njene pokojne majke.
Te noći nije mogla zaspati. Gledala je novac za izlet na stolu i osjećala da joj gori u rukama. Ujutro je rekla ocu da ne želi ići, ali joj je on strogo odgovorio da ne smije odustati od života zbog siromaštva. „Ako ti danas uzme maturski izlet, sutra će ti uzeti fakultet, posao i snove“, rekao je.
Ipak, kada je otišla u školu, nije uplatila putovanje. Umjesto toga, zajedno sa razrednicom i nekoliko drugarica organizovala je malu akciju prodaje kolača i starih knjiga. Za tri dana skupili su dovoljno da vrate ocu novac koji je dao za izlet, a ostalo je čak i za dio prstena.
Pravi obrt desio se kada su otišli u zalagaonicu. Vlasnik ih je saslušao, pogledao kćerku i bez riječi otvorio ladicu. Izvadio je prsten i pružio joj ga. Rekao je da je njen otac, kada ga je donosio, dugo stajao na vratima i govorio samo jedno: „Ovo prodajem da moje dijete ne osjeti da je siromašno.“
Starac je priznao da je i sam nekada bio siromašan učenik i da mu je jedan nepoznat čovjek platio matursko odijelo. Tek tada je kćerka shvatila zašto joj vraća prsten bez pune cijene.
Na izlet je ipak otišla. Ali važniji od puta bio je trenutak kad je po povratku spustila prsten ocu na dlan.
On ga nije odmah stavio na ruku. Prvo ga je prislonio na čelo i zaplakao.
