Djevojčica je stajala ukočeno dok su vrata autobusa bila otvorena, nesigurna da li je vozač pogriješio. Učiteljica joj je prišla, uhvatila je za ruku i nježno rekla da je mjesto za nju plaćeno. Djevojčica je odmah odmahnula glavom i počela govoriti da to ne može prihvatiti jer roditelji nemaju kako vratiti taj novac.
Tada se vozač nasmiješio i rekao da niko ništa ne traži nazad. U autobusu su djeca počela skandirati njeno ime, a učiteljica joj je šapnula da je razred, svako od svog džeparca, odvojio po malo kako bi i ona mogla poći.
Na sjedištu je našla malu kovertu. U njoj je bio papirić sa kratkom porukom: „Pravi drugovi ne putuju bez tebe.“ Djevojčica je cijelim putem plakala i smijala se u isto vrijeme.
Mislila je da je to najljepši dio priče, ali po povratku kući čekao ju je veći šok. Otac ju je zagrlio i priznao da je znao za ekskurziju i da je već bio otišao u školu da zamoli za odgodu plaćanja. Tamo je saznao da je učiteljica sve već riješila.
Ipak, nije to bilo ono zbog čega je plakao.
Iz džepa je izvadio račun i pokazao joj da je tog jutra prodao svoj stari alat, jedino što mu je ostalo od zanatske radionice, da joj kupi džeparac za put. Htio je da joj ga uruči uveče, da ne primijeti koliko ga boli što više nema čime raditi.
Djevojčica je shvatila da su tog dana dvije stvari putovale s njom: autobus prema ekskurziji i ljubav roditelja koja je išla i prije nje, i vraćala se poslije nje.
Od tada više nikada nije rekla da nešto „košta previše“ bez da se sjeti cijene koju roditelji plaćaju tiho.
