DJEVOJKA I JA SMO BILI SAMI U AUTOMOBILU NA ZABAČENOM MJESTU – A ONDA SE PORED NAS PARKIRAO DRUGI PAR I IZ NJIHOVOG AUTA IZAŠLA JE OSOBA KOJU SAM DOBRO POZNAVAO
Imao sam 27 godina i bio u vezi sa Anom nešto više od godinu dana.
Oboje smo još živjeli sa roditeljima, pa nije uvijek bilo jednostavno pronaći malo privatnosti.
Jedne subote uveče odlučili smo se automobilom odvesti izvan grada.
Znao sam jedno mirno mjesto pored starog puta.
Gotovo niko nije prolazio.
Parkirao sam automobil, ugasio motor i ostavio samo radio da tiho svira.
Neko vrijeme bilo je savršeno mirno.
A onda sam u retrovizoru ugledao svjetla.
Automobil se približavao.
Pomislio sam da će samo proći.
Nije.
Usporio je i parkirao nekoliko metara iza nas.
„Ozbiljno?“ rekao sam.
Ana se nasmijala.
„Izgleda da nismo jedini koji znaju za ovo mjesto.“
Drugi automobil ostao je upaljen.
Svjetla su bila usmjerena direktno prema nama.
Čekao sam da ih ugase.
Nisu.
Pomjerio sam svoj automobil nekoliko metara naprijed.
Oni su nakon minut uradili isto.
Tada mi više nije bilo smiješno.
„Ovi nas namjerno zezaju.“
Ana mi je rekla da ih ignorišem.
Pokušali smo.
Ali onda su uključili duga svjetla.
„Dobro, dosta.“
Krenuo sam otvoriti vrata.
Ana me je uhvatila za ruku.
„Nemoj se svađati sa nepoznatim ljudima.“
Bila je u pravu.
Nisam znao ko je u automobilu.
Ali prije nego što sam išta uradio, otvorila su se njihova suvozačeva vrata.
Izašla je žena.
Kada je prošla ispred farova, vidio sam joj lice.
Istog trenutka sam se spustio niže u sjedištu.
„Šta ti je?“ pitala je Ana.
Pogledao sam je.
„Oblači se odmah.“
„Zašto?“
„Zato što je ono moja tetka.“
Ana je prvo mislila da se šalim.
Nisam.
Žena koja je upravo izašla iz automobila bila je sestra moje majke.
Ali postojao je još jedan problem.
Čovjek za volanom nije bio njen muž.
Mog tetka sam poznavao cijelog života.
Ovo definitivno nije bio on.
Situacija je odjednom postala toliko neprijatna da više nisam znao šta da radim.
Tetka nas još nije primijetila.
Izašla je samo da uzme nešto iz prtljažnika.
Ana me je pogledala i počela se smijati.
„Nemoj se smijati!“
„Izvini, ali ti si prije minut htio izaći i otjerati ih.“
„Zamisli da jesam.“
Vjerovatno bismo oboje poželjeli da zemlja proguta i nas i automobile.
Pokušao sam upaliti motor što tiše.
Naravno, baš tada mi se automobil ugasio.
Ponovo sam okrenuo ključ.
Farovi su se upalili.
Tetka se okrenula.
Pogledala je prema nama.
Nekoliko sekundi samo je stajala.
Prepoznala je automobil.
Znala je da je moj.
Vratila se u drugi auto.
Očekivao sam da će odmah otići.
Umjesto toga, moj telefon je zazvonio.
Tetka.
Ana me je pogledala.
„Javi se.“
„Nema šanse.“
Telefon je prestao zvoniti.
Stigla je poruka.
„Možemo li se praviti da se večeras nismo vidjeli?“
Nisam znao da li da se smijem ili da se osjećam užasno.
Odgovorio sam:
„Možemo li prvo svi ugasiti svjetla?“
Ana se toliko smijala da je morala izaći iz automobila da dođe sebi.
Drugi automobil se ubrzo odvezao.
Mislio sam da je priča završena.
Nije.
Sljedećeg dana imali smo porodični ručak kod moje bake.
Došao sam sa Anom.
Za stolom su bili roditelji, rođaci, tetka i njen muž.
Kada sam ušao, tetka me je pogledala.
Ja sam pogledao nju.
Niko drugi nije znao zašto je nastala neprijatna tišina.
Njen muž se nasmijao i pitao:
„Šta je vama dvoma? Kao da nešto krijete.“
Skoro sam se zagrcnuo.
Tetka je brzo promijenila temu.
Kasnije me je pozvala u kuhinju.
Objasnila mi je da je čovjek iz automobila njen stari prijatelj.
Rekla je da njen brak već dugo ima probleme i da stvari nisu onakve kakve izgledaju.
Nisam želio detalje.
Rekao sam joj:
„Tetka, to je između tebe i tvog muža. Samo mene nemoj uvlačiti.“
Obećala je.
Nekoliko mjeseci kasnije saznao sam da su se ona i muž razdvojili.
Nikada nisam rekao porodici šta sam vidio te večeri.
Ana i ja smo, međutim, izvukli jednu pouku.
Više nikada nismo otišli na ono mjesto.
Godinama kasnije još se nasmijemo kada ga se sjetimo.
Krenuli smo tamo jer smo željeli mjesto na kojem nas niko neće vidjeti.
Na kraju sam upravo tamo vidio nešto što ja nikako nisam trebao vidjeti.
A najgore od svega?
Da je drugi automobil stigao samo minut kasnije, vjerovatno nikada ne bih znao ništa.
Ponekad čovjek ode na najzabačenije mjesto koje poznaje da bi sakrio vlastitu malu tajnu.
A tamo slučajno pronađe mnogo veću tuđu.
