Kroz plač mi je rekla da joj je nepoznata djevojka poslala snimke ekrana mojih navodnih poruka. Na njima sam joj pisao da jedva čekam da raskinem vezu i da ćemo se vidjeti čim moja djevojka ode kod roditelja. Prepoznao sam svoju profilnu fotografiju i način na koji pišem, ali te poruke nikada nisam poslao.
Tražio sam da mi pokaže profil. Nalog je već bio ugašen. Ostala je samo jedna fotografija, dovoljno mutna da izgleda kao ja. Djevojka nije htjela vjerovati da neko sve to može napraviti, jer je osoba znala gdje radim, kako se zove moj pas i gdje smo bili prošlog vikenda.
Tada sam se sjetio starog telefona koji je prije mjesec dana nestao iz ladice. Nisam ga prijavio jer sam mislio da sam ga negdje zaboravio. Na njemu su bile moje fotografije, stare poruke i prijavljeni profili. Jedina osoba koja je znala šifru bio je moj najbolji prijatelj Marko.
Pozvao sam ga i rekao da je policija već pronašla IP adresu, iako to nije bilo tačno. Zašutio je, a zatim me pitao hoću li mu oprostiti ako kaže istinu. Došao je deset minuta kasnije, noseći moj stari telefon.
Priznao je da je napravio lažni nalog i slao poruke. Bio je zaljubljen u moju djevojku još prije nego što smo se upoznali. Vjerovao je da će, ako nas razdvoji, ona potražiti utjehu kod njega. Međutim, tada je uslijedio obrt koji nisam očekivao.
Moja djevojka je obrisala suze i pitala ga: „Hoćeš li mu ti reći ili ja?” Marko je spustio pogled. Ispostavilo se da joj je prije sedam dana priznao sve i zamolio je da učestvuje u posljednjem testu. Ona je tražila moj telefon ne zato što mi nije vjerovala, nego da provjeri govorim li istinu prije nego što mi otkrije ko stoji iza svega.
Na stolu je uključila diktafon. Čitavo Markovo priznanje bilo je snimljeno. Nisam izgubio djevojku, ali sam te večeri izgubio čovjeka kojeg sam smatrao bratom. Najgore je bilo saznanje da je znao svaku moju slabost — jer sam mu ih godinama sam povjeravao.
