…svaki važan dan mog života, ali ne onako kako sam očekivao. Pored datuma mog rođenja pisalo je: „Danas sam obećao da ga nikada neću zagrliti dok sam bolestan.”
Listao sam zbunjen. Na sljedećim stranicama bili su nalazi iz bolnice. Otac je godinama imao nasljednu bolest zbog koje je postepeno gubio kontrolu nad mišićima. Ljekari su mu rekli da postoji velika mogućnost da sam je naslijedio i ja, ali test tada nije bio pouzdan.
Njegova hladnoća odjednom je dobila strašniji smisao. U svesci je pisao da se plaši da ću, ako postanemo bliski, odustati od fakulteta kako bih se brinuo o njemu. Zato je glumio čovjeka kojem niko nije potreban. Svaku moju diplomu, utakmicu i rođendan opisao je do detalja. Na kraju svake stranice stajala je ista rečenica: „Nisam mu rekao da sam ponosan, da ne ostane zbog mene.”
Na posljednjoj stranici pronašao sam adresu i ime žene koju nisam poznavao. Otišao sam tamo misleći da je imao drugu porodicu. Vrata mi je otvorila djevojka mojih godina i odmah zaplakala. Bila je moja sestra bliznakinja.
Nismo bili razdvojeni zbog prevare. Majka je poslije porođaja doživjela težak slom, a njena sestra, koja nije mogla imati djecu, usvojila je moju sestru. Otac je pristao pod uslovom da nas jednog dana spoje. Godinama je plaćao njeno školovanje i čuvao fotografije oboje.
U koverti uz svesku bila su dva nova genetska testa. Sestra je nosila bolest. Ja nisam. Otac se udaljio od mene vjerujući da štiti bolesnog sina, a cijelo vrijeme bolest je nosila kćerku koju nije smio javno zvati svojom.
Prvi put sam zaplakao zbog zagrljaja koji nikada nisam dobio. Onda sam zagrlio sestru i shvatio da mi je otac, na svoj pogrešan i bolan način, ostavio posljednju priliku da ne ponovim njegovu grešku.
