Moja žena je svake noći u tri sata ustajala, silazila u podrum i tiho razgovarala sa zidom. Kada bih je pitao šta radi, tvrdila je da mjesečari. Jednog jutra pronašao sam joj blatnjave tragove na stopalima i ključ koji nije pripadao nijednim vratima u kući.
Postavio sam kameru u podrum. Snimak je pokazao kako pomjera staru policu, otključava metalna vrata skrivena u zidu i nestaje u mraku. Sačekao sam sljedeću noć i krenuo za njom. Iza vrata se nalazio uzak hodnik koji je vodio do male sobe ispod dvorišta.
U sobi nije bilo duha. Bio je čovjek — mršav, sijed i vezan za krevet. Žena mu je donosila hranu i lijekove. Kad me je ugledao, izgovorio je moje ime, iako ga nikada ranije nisam vidio. Rekao je da je prethodni vlasnik kuće i da se nije objesio. Njegov sin ga je zatvorio, proglasio mrtvim i prodao kuću prije nego što je pobjegao s njegovim novcem.
Moja žena je čovjeka otkrila prve sedmice, ali joj je zaprijetio da će njenog brata uvući u prevaru ako pozove policiju. Mislila je da nas štiti dok prikuplja dokaze. Zato je ćutala i svake noći snimala njegovo svjedočenje.
Pozvali smo policiju, ali kada su stigli, čovjek je pogledao staru porodičnu fotografiju na mom telefonu i problijedio. Pokazao je na mog pokojnog oca. Bio je to njegov poslovni partner koji mu je prije dvadeset godina pomogao da sakrije dio dokumenata. Kuća je zbog toga namjerno prodata baš meni.
Sin bivšeg vlasnika uhapšen je na granici nekoliko dana kasnije. Kuću smo zadržali, ali smo zazidanu sobu pretvorili u svijetlu radnu sobu. Ponekad se noću i dalje čuje kucanje iz zida. Sada znamo da nisu duhovi — stare cijevi udaraju kad se grijanje uključi. Ipak, moja žena i ja svaki put zastanemo, jer nas podsjete koliko je stvarna istina bila strašnija od priče o prokletoj kući.
