Sa druge strane linije javio se direktor banke u kojoj je moj muž godinama radio. Zamolio me je da dođem bez svekrve i ponesem izvod računa. Glas mu je bio toliko ozbiljan da sam iste večeri ostavila kćerku kod prijateljice i otišla sama.
Pokazao mi je dokument koji je muž potpisao nekoliko sedmica prije smrti. Novac za fakultet nije ostavio na običnom računu, nego u fondu kojem svekrva nije mogla pristupiti. Pedeset hiljada eura još je bilo netaknuto. Tri hiljade koja sam vidjela pripadala su drugom računu — mamcu koji je muž otvorio jer je sumnjao da će njegova majka pokušati da uzme sve.
Ali tu nije bio kraj. Banka je mjesecima pratila njene isplate. Krstarenja i automobili nisu plaćeni njegovim novcem, već kreditima koje je podigla koristeći falsifikovane dokumente na ime moje kćerke. Dug je već premašio osamdeset hiljada eura. Direktor je rekao da policija čeka samo moju prijavu.
Suočila sam je s dokazima. Najprije je vikala da joj sve pripada, a onda se slomila i priznala da je željela da nas kazni jer se njen sin oženio mnome. Bila je uvjerena da će, ako nas ostavi bez novca, unuka morati živjeti kod nje. Nisam pristala na ucjenu i potpisala sam prijavu.
Na suđenju je advokat pročitao posljednje pismo mog muža. U njemu je napisao: „Ako ovo slušaš, mama je uradila upravo ono čega sam se bojao. Nemoj mrziti sebe što joj nisi vjerovala. Ja sam ti ostavio način da zaštitiš našu djevojčicu.“
Fond je kasnije narastao dovoljno da kćerka završi fakultet bez duga. Na dan diplomiranja stavila je očevu fotografiju na prazno sjedište. Svekrva nije bila tamo. Prvi put sam shvatila da nas muž nije napustio nezaštićene — svoju posljednju bitku vodio je mnogo prije nego što smo znali da je počela.
