Djevojka je priznala da joj posao nije potreban zbog novca. Tražila je svog mlađeg brata koji je nestao prethodnog ljeta, upravo dok je radio u našem hotelu. Policija je zaključila da je dobrovoljno otišao, ali ona u to nije vjerovala.
Radila je dvije smjene kako bi razgovarala sa što više gostiju i pregledala stare rasporede. Pokazala mi je njegovu fotografiju. U istom trenutku prepoznala sam narukvicu na njegovoj ruci — bila je ista kao narukvica koju smo pronašli iza veš-mašine i spremili u izgubljene stvari.
Pregledale smo arhivu nadzornih kamera. Snimak iz noći nestanka bio je izbrisan, ali je na računu jednog gosta ostao zabilježen poziv iz sobe 214. Ta soba je godinama bila zaključana zbog navodnog kvara instalacija.
Otključale smo je i pronašle njegov ranac, telefon i gomilu dokumenata. Tada nas je u sobi zatekao moj poslovni partner. Rekao je da je mladić otkrio kako preko hotela pere novac i da mu je platio da napusti zemlju i ćuti.
Djevojka mu nije vjerovala sve dok se na telefonu nije pojavila nova glasovna poruka. Brat je bio živ. Poslao ju je tog jutra nakon što je vidio njenu fotografiju na stranici hotela. Godinama se skrivao jer su mu prijetili.
Policija je uhapsila mog partnera, a brat se vratio kući. Djevojka mi je kasnije priznala posljednju tajnu: nije se zaposlila slučajno. Znala je da sam ja jedina osoba u hotelu koja nije bila umiješana. Dvije smjene nije radila da pronađe trag — radila ih je da provjeri može li meni vjerovati.
