Vlasnik je urlao da smo uništili jedini dokaz koji je mjesecima pokušavao prikupiti. Moj muž i ja smo se pogledali, uvjereni da samo smišlja opravdanje za kameru u našoj spavaćoj sobi.
Zgrabio je laptop i pokazao snimke. Kamera nije bila okrenuta prema krevetu, već prema malim vratima ormara. Na starijim snimcima vidio se muškarac koji je svake noći izlazio iz zida, preturao po stvarima gostiju i vraćao se prije zore.
Vlasnik je tvrdio da mu policija nije vjerovala jer ništa nije nedostajalo. Zato je postavio kameru, ali nije smio obavijestiti goste — što je i dalje bilo nedopustivo. Pozvali smo policiju, a onda se iz ormara začulo tiho grebanje.
Iza lažne pregrade pronašli su uzak prolaz koji je vodio do susjedne kuće. U njemu su bile fotografije desetina gostiju, kopije njihovih dokumenata i ključevi automobila. Ali čovjek koji je izašao iz prolaza nije bio nepoznat. Bio je vlasnikov mlađi brat, za kojeg je porodica tvrdila da živi u inostranstvu.
Najgore je tek uslijedilo. Na njegovom telefonu pronađena je poruka poslata mom mužu nekoliko sati ranije: „Kamera je pokrivena. Možeš početi.“
Muž je problijedio. Priznao je da je dugovao novac i da je pristao ostaviti otključan naš automobil kako bi ga ukrali zbog osiguranja. Nije znao za prolaz ni druge žrtve. Te noći policija je odvela dvojicu muškaraca — vlasnikovog brata i mog muža. Ja sam iz Airbnb-a izašla sama.
