…sasvim slučajno pronašao staru kutiju u kojoj je mama čuvala uspomene iz ratnih godina. Među požutjelim fotografijama, dokumentima i pismima nalazila se i ona mala čestitka sa srcima koju mi je poslala djevojčica iz Švedske.
Na poleđini je pisalo: „Linda Anderson, Göteborg, Švedska.“
Godinama sam se pitao ko je bila ta djevojčica. Da li je znala koliko mi je značila njena čokoladica? Da li je mogla zamisliti da je jedno dijete, hiljadama kilometara daleko, čuvalo njen crtež više od trideset godina?
Odlučio sam da je pronađem.
Objavio sam fotografiju čestitke na društvenim mrežama i napisao svoju priču. Nisam očekivao ništa posebno, ali objava se počela širiti nevjerovatnom brzinom.
Pet dana kasnije stigla mi je poruka na engleskom jeziku:
„Mislim da sam ja djevojčica koju tražite. Moja majka je tokom rata organizovala prikupljanje pomoći za djecu u Bosni. Imala sam osam godina i sjećam se da sam u jednu kutiju stavila svoju omiljenu čokoladicu i malu igračku.“
Srce mi je počelo ubrzano kucati.
Poslao sam joj fotografiju čestitke, a ona mi je odgovorila:
„Bože moj! To je moj rukopis! Ne mogu vjerovati da ste ovo sačuvali!“
Razgovarali smo satima. Ispričao sam joj kako smo mama i ja preživljavali rat, kako smo ostali bez oca i koliko su mi značili paketići koje su slala nepoznata djeca.
Linda je plakala dok je čitala moje poruke.
Nekoliko mjeseci kasnije pozvala me je da dođem u Švedsku. Kupila mi je avionsku kartu i rekla da želi da upozna dječaka kojem je nekada poslala čokoladicu.
Kada sam stigao na aerodrom u Göteborgu, ugledao sam ženu koja je držala veliki papir na kojem je pisalo:
„ZA TEBE, OD LINDE IZ ŠVEDSKE.“
Zagrlili smo se kao da se poznajemo cijelog života.
Ali onda je Linda iz torbe izvadila nešto zbog čega su mi suze same potekle.
Bila je to potpuno ista čokoladica kakvu mi je poslala tokom rata.
„Ovaj put“, rekla je kroz osmijeh, „želim lično da ti je dam.“
Mislio sam da je to najljepši trenutak našeg susreta. Međutim, dok smo sjedili u njenoj kući i gledali stare fotografije, Linda mi je pokazala jednu na kojoj je stajala njena majka pored grupe izbjeglica iz Bosne.
Na fotografiji sam prepoznao poznato lice.
Bio je to moj otac, čovjek za kojeg sam više od trideset godina vjerovao da je nestao tokom rata.
„Linda, ko je ovaj čovjek?“, upitao sam drhtavim glasom.
Ona je pogledala fotografiju, a zatim me zbunjeno pogledala.
„To je Marko. Godinama je pomagao mojoj majci. Živio je ovdje u Švedskoj. Zašto pitaš?“
Jedva sam izgovorio:
„Zato što je to moj otac.“
Linda je problijedjela.
A onda je rekla nešto što mi je potpuno promijenilo život:
„Ali… taj čovjek je još uvijek živ. I mislim da znam gdje se nalazi.“
